Šutljivo davanje utočišta pripalo je tražiocu azila, sada azilantu Baranu. Baran dolazi iz dijela Turske u kojemu žive Kurdi čijoj zajednici etnički pripada. Pobjegao je zbog gušenja slobode Kurda, ograničavanja njihovih prava, represije kod izražavanja etničkog identiteta i straha za vlastiti život.
Kurdistan se razlikuje od ostatka Turske, izgleda kao neki drugi, lošiji, iscrpljen svijet sa manje škola, trgovina, obrazovanih i zaposlenih, policije i policijske zaštite. Iako dio Republike Turske, ovaj je vremenski daleko - ona Turska koja ima obrazovane i zaposlene, policijske postaje u gradu, manje sive ekonomije, sudove i ljudska prava, više žena u politici, ulične rampe za osobe s invaliditetom, stotinama je godina naprijed. Kurdi imaju ozbiljnih poteškoća jer žele identitet, slobodno izricanje etničke pripadnosti, upotrebu kurdskog jezika, učenje kurdskog jezika u školama i gajenje vlastite tradicije i običaja.
Kurdska povijest stara je oko 6000 godina. Gotovo da je zaboravljena, u Turskoj i okolici zavijena je u velebnu priču o Mezopotamiji. Bogata kultura, tradicija, običaji, jezici, povijesna nastajanja zatrti su dugogodišnjim poništavanjem kurdskog identiteta i latentnom asimilacijom turske države. Baran nezadovoljno svjedoči o nepravdi, Foto: Grad Mardin u turskom Kurdistanu
Grad iz kojeg Baran dolazi, filmska je slika koju malo tko uopće može zamisliti. Dan vožnje udaljen od Hrvatske, nalazi se gradić s većinom nezaposlenog stanovništva, tek pokojom trgovinom, socijalnom bolnicom u koju smiješ ući samo ako posjeduješ tzv. zelenu kartu za siromašne. Baran je već u srednjoj školi htio mijenjati nešto u svijesti ljudi, u politici, htio se izboriti za sebe i svoje sugrađane. Nekoliko godina bio je aktivist jedne kurdske političke stranke koja je širila ideologiju slobode, socijalne pravde i prava Kurda na samostalnost, nacionalnost, vlastiti teritorij. Kako sam kaže, bio je educiran i treniran da, bez oružja, Kurde osnažuje za zajedničku borbu za priznanje njihova identiteta. Baran kaže da je bio česta meta turske policije koja ga je pokušavala optužiti da radi ilegalno i zatvoriti ga. Nismo nosili oružje, razgovarali smo s ljudima da osvijeste tko su i za što se treba boriti, što sve treba poznavati za ophođenje s policijom. Ja sam uvijek koristio poznavanje zakona u Turskoj, čitao sam novine i gledao televiziju. Nisam hodao s oružjem, nisu me mogli optužiti za ilegalne stvari. Policiji je bilo najteže jer sam bio obrazovan, načitan. Najveći strah u Turskoj je da mi Kurdi znamo misliti, boje se da ćemo postati previše osnaženi.
Turska na svakojake načine želi suzbiti kurdski identitet. Ja sam želio reći svome narodu da je to terorizam, da nemamo nikakva prava, da nema humanosti. Turci i Kurdi su se počeli sukobljavati na ulicama. Turska vojska je pokušavala i uspijevala Turke činiti nacionalistima koji će negirati kurdski identitet u svakodnevnom životu. Europa to sve zna, ali nije zainteresirana za nas, zanima ju samo Turska u NATO-u. Ja ne želim rat, ne želim ubijati za svoje i ideale svog naroda. Želio bih da živimo zajedno, da stvarno postoji demokracija, minimalno poštivanje ljudskih prava, kultura, da svatko živi kako želi sa svojim identitetom bez nasilja. Želio bih do ovoga doći mirnom intelektualnom borbom, želio bih mir, kaže Baran.
Baran priča kako su jednom njega i njegova prijatelja sa sveučilišta lažno optužili za ilegalan rad i prisilno ih htjeli prikazati kriminalcima koji koriste oružje. Nizale su se optužbe o sudjelovanju u terorističkim akcijama povezanih sa iračkim Kurdima. Naposljetku, tijekom jedne od redovitih operacija turske policije kada mu se spremala nova lažna optužba, Baran je pobjegao. Nije više mogao ostati, dovoditi u neposrednu opasnost svoju obitelj i svoj život. Došao je do drugog grada u kojemu se zadržao par mjeseci dok nije pronašao plan bijega u zapadnu Europu.
Međutim, kako uobičajeno biva uhvaćen je na slovenskoj granici te deportiran u Ježevo, hrvatski zatvor za ilegalne migrante u neposrednoj blizini Zagreba. Slovenska policija priuštila mu je grozan tretman i nasilno odbijanje pravne pomoći. Baran je tri puta uhvaćen na istoj granici, dva puta je pobjegao iz Ježeva, a treći put je odlučio zatražiti azil. Za mogućnost traženja azila nije saznao od policije, nego drugih migranata zatečenih u Ježevu. Ispunio je zahtjev za azil i nakon tjedan dana doveden je u Prihvatilište za tražitelje azila u Kutini. Čekao je odluku o azilu punih 10 mjeseci.
Foto: Grad Diyarbakr u turskom Kurdistanu Kada je došao u Hrvatsku, bio je uznemiren i nesiguran. Poput većine izbjeglica, našao se tik do europske tvrđe, u nekom drugom sustavu, u nekoj zemlji jedva zamjetnoj na zemljopisnoj karti. Našao se u drugoj kulturi, iako su mu neke sličnosti olakšale snalaženje. Baran govori o svom iskustvu u Hrvatskoj, u Prihvatilištu za tražitelje azila, danas sa odmakom. Generalno je zadovoljan pravnom pomoći, uslugama socijalne službe, prihvatom i smještajem. Nezadovoljan je činjenicom da svaki puta kada je tražio informacije o izbjeglištvu, azilu i zaštiti izbjeglica, nije dobivao ono što je tražio. Čuo je da Hrvatska ne daje azile velikodušno, da su data svega dva azila. Baran sada kaže da mu se čini kako je Hrvatska još uvijek mlada zemlja bez prakse i da vlada još uvijek ne zna kako učiniti veće pomake u razvoju politike azila pa i politike uopće. Tijekom 10 mjeseci čekanja živio sam dan za danom misleći da ću biti deportiran u Tursku. Imao sam nekoliko živčanih slomova. 10 mjeseci spavao sam bez ikakve garancije da neću biti deportiran. Samo sam želio čuti da sam izbjeglica i da ću biti zaštićen. Sada, kada stvari pogledam s ovog kuta nakon 10 mjeseci, puno toga bolje razumijem. Ipak, sada me brine kako ću ovdje živjeti, kako ću naći posao?, pita se Baran. Odluku o dobivenom azilu dobio je na hrvatskom jeziku. Na sreću, 10 mjeseci boravka u Hrvatskoj, pohađanje tečaja i samostalno učenje hrvatskog jezila u Prihvatilištu omogućili su mu razumijevanje onoga što piše o policijskom rješenju. Još će neko vrijeme ostati živjeti u Prihvatilištu dok se ne snađe. Baranov život u Hrvatskoj počinje ispočetka.