Hoće li turizam uništiti Jadran?

Prema podacima Hrvatske turističke zajednice, u lipnju ove godine našu obalu je posjetilo oko milijun i 380 tisuća turista, a do kraja godine ta brojka će se popeti na vrtoglavih 12 milijuna noćenja. Istražili smo kakav je utjecaj te bujice gostiju koja svakog ljeta preplavljuje Jadran na očuvanje okoliša, te postoji li strategija obrane 'čistog i plavog' mora Međunarodne studije pokazuju da 80 posto zagađenja Mediterana dolazi s kopna, a pola od 700 tona otpada koliko se u Sredozemlju svaki sat sliva u more čini plastika. Od zagađenja mora godišnje umire oko milijun riba, sisavaca, ptica i kornjača. Državne institucije u nas se, nažalost, sustavno ne bave statistikom zagađenja mora i priobalnog područja tijekom turističke sezone, pa smo se morali osloniti na procjene komunalnih servisa i ekoloških udruga, koje tvrde da se u turističkoj sezoni zagađenje povećava od četiri do deset puta, ovisno o broju turista koji posjeti određenu regiju. 'Dobar dio tog otpada dolazi od turističkih aktivnosti, koje donose veliki infrastrukturni problem. Krk zimi ima 18 tisuća stanovnika, a ljeti taj broj naraste na 125 tisuća. Cijeli sustav se mora prilagoditi toj navali, a troškovi su isti, pa dolazi do paradoksalne situacije – lokalno stanovništvo se buni, no nije se bunilo kad je prodavalo nekretnine', kaže nam Damir Franolić, predsjednik udruge Otočno ekološko vijeće iz Malinske. Otpad i njegovo zbrinjavanje Zahvaljujući izuzetno aktivnim krčkim udrugama, ovaj otok je i najdalje odmakao u razvijanju svijesti o pravilnom zbrinjavanju otpada. 'Prije dvije godine na Krku je uvedeno razvrstavanje otpada, na 1.100 mjesta postavljeni su kontejneri za dvojni otpad, a sedam lokalnih zajednica uložilo je 35 milijuna kuna u komunalno poduzeće Ponikve, i taj sustav solidno funkcionira', tvrdi Vjeran Piršić, predsjednik savjeta udruge Eko-Kvarner.
'Ono čime nismo zadovoljni su preopterećenje brodicama; oko 110 tisuća brodica ispušta ogromnu količinu tekućina i ulja, pa godišnje zabilježimo oko 250 ozbiljnijih ispuštanja nafte, što stvara mrlju nafte veličine Cresa, a to je verificirao i satelitski snimak Europske unije', dodaje Piršić. O problemima u srednjoj Dalmaciji nešto više nam je rekla Gabrijela Medunić-Orlić iz splitske udruge Sunce: 'Grad Split već devet mjeseci je u izradi plana rasporeda reciklažnih dvorišta, nakon čega bi se trebali postaviti zeleni otoci po gradu. U Splitu je bilo 50-tak zelenih otoka, no kad je donesen pravilnik o ambalaži i ambalažnom otpadu, počelo je i prikupljanje otpada radi zarade, pa su u komunalnom poduzeću odlučili prebojiti žute i zelene kontejnere u plave.'
Pravilno odlaganje otpada na srednjodalmatinskim otocima nešto je drukčija priča, u kojoj se sve svodi na inicijative lokalnih udruga: 'Hvarska udruga Pulentoda organizirala je spremnike za papir u Starom Gradu, na Braču je postavljeno 30 kontejnera, s vlastima Kaštela dogovorili smo postavljanje 30 spremnika za papir, plastiku i staklo, a unatoč pokrenutoj inicijativi, na Visu i Šolti zelenih otoka još uvijek nema', kaže Medunić-Orlić. Udruga Zelena Istra ove godine orijentirala se na smanjivanje štete od otpada koji proizvode ugostitelji, pa su u suradnji s Gradom Rovinjem organizirali akciju edukacije o značaju sakupljanja otpada jestivih ulja u odgovarajuće spremnike. Također, općinu Medulin uspjeli smo nagovoriti da na jedine dvije benzinske pumpe u općini postavi odvojene spremnike za otpadna jestiva ali i motorna ulja te otpadni kontejner za baterije i akumulatore koji predstavljaju opasni otpad. Općina je u projekt investirala 20-tak tisuća kuna, a projekt nastojimo proširiti u druge općine, rekla nam je Milena Radošević iz Zelene Istre, te nam opisuje i nekoliko primjera loše prakse: 'Zbog zagađivanja okoliša morali smo inspekciji zaštite okoliša prijaviti općinu Bale koja je dopustila da dva autokampa, koja nisu sklopila posebne ugovore s komunalnim poduzećima, iskrcavaju sav komunalni otpad u jedan napušteni kamenolom. Ni nakon dvije godine nismo dobili odgovor od inspekcije jesu li i koliku kaznu platili.
Drugi primjer je iz Medulina, koji nema cjeloviti kanalizacijski sustav, pa se velike količine fekalnih voda voze cisternama i ispuštaju u sustav kanalizacije u Puli. Zbog preopterećenosti sustava i želje za profitom vlasnika cisterna za prijevoz fekalnih voda, problemi s kanalizacijom se ne rješavaju. Lokalne vlasti trebale bi znati nepolitički donositi odluke koje su u interesu društva, a ne da izgradnja kanalizacije bude predmet dugogodišnjeg stranačkog prepucavanja', zaključuje Radošević. Prostorni planovi, golf i resursi Uz nedovoljno razvijenu svijest o prednostima pravilne reciklaže i gospodarenja otpadom, najočitiji primjeri lošeg utjecaja turizma na okoliš su neumjereno trošenje resursa i devastacija prostora pod pritiskom turističkog razvoja. Potonji element ujedno je i medijski najeksponiraniji, prije svega zbog javnih prijepora oko prostornih planova koji na vidjelo otkrivaju pritiske raznih interesnih skupina, te imaju puno više veze s politikom nego s turizmom. 'Ekološki problemi su danas rješivi – nije problem izgraditi kolektor ili organizirati prikupljanje otpada, no rasprodaja prostora se čini nerješivim problemom. Prema izuzetno kvalitetno napravljenoj strategiji razvoja i prostornog uređenja Hrvatske, turističke zone bi trebale biti izuzetak kad je u pitanju devastacija prostora, no kod nas je to pravilo. U 95 posto slučajeva tzv. 'turistička naselja' su paravan za stanogradnju, pa ćemo prema ovom scenariju, za nekoliko godina imati još tri milijuna povremenih stanovnika iz inozemstva, dok hoteli 100 metara dalje zjape prazni', ocjenjuje Franolić. Slično razmišljaju i ekološke organizacije duž cijele jadranske obale, no nepopularna 'apartmanizacija' Hrvatske odvija se po španjolskom modelu 'gradi gdje stigneš, za papire ćemo se već snaći'. 'Uputili smo niz primjedbi na prostorne planove u srednjoj Dalmaciji, od nekih lokalnih vlasti smo dobili i odgovore, no oni su uglavnom nepovoljni – svugdje se planira povećanje kapaciteta, a nitko ne razmišlja o obnovi postojećih', kaže Gabrijela Medunić-Orlić. Problemi s, primjerice, hvarskim prostornim planom poznati su široj javnosti, no njezin manji dio obraća pozornost na primjere poput Vranskog jezera, na čijim je rubnim dijelovima, prema prostornim planovima općine Pakoštane kojoj oni pripadaju, planirana gradnja terena za golf. 'Slični prostorni planovi usvojeni su i za Sinjsko polje, te Konavle, gdje se planira gradnja terena za golf u zoni u kojoj lokalne udruge i turističke organizacije uspješno organiziraju ekološke ture', dodaje Medunić-Orlić. Golf se smatra jednom od najvećih ekoloških opasnosti i u Istri – prema podacima Zelene Istre, u prostornom planu istarske županije planirano je 23 igrališta, a svako zauzima od 80 do 150 hektara zemljišta, uz nužnu prateću izgradnju apartmana, hotela i vila. Pored uništavanja ekosustava kroz gubitak šuma, pašnjaka i livada, ponajveća opasnost koju donose tereni za golf je oko 2.000 kubičnih metara vode koliko jedan teren prosječno 'pije' na dan, što odgovara količini vode koja se dnevno potroši u, primjerice, Senju. Nestašica vode svake godine dovodi do kolapsa na Pagu, Visu, Čiovu ili Mljetu, gdje je u ljetnim mjesecima često zabranjeno natapanje poljoprivrednih površina i okućnica ili pranje automobila, a unatoč pokušajima obnove vodoopskrbnih sustava, problemu se ne nazire rješenje. 'Svaka bi kuća mogla štedjeti vodu putem kišnice – takva bi se voda mogla koristiti za zalijevanje, kad već nije pitka', predlaže Piršić. Održivost turizma Piršić skreće pozornost i na pitanje kojim se turistička industrija treba ozbiljnije baviti – povezivanje održivosti turizma kao gospodarske djelatnosti i ekološkog boljitka. 'Jadran može podnijeti sadašnju količinu turista samo ako se rastereti vrh sezone, no ovdje se forsira turizam kapitalističkog tipa - mantra 'marina + golf = visoki turizam' stajat će nas glave', upozorava Piršić i dodaje: 'Ni zarada se ne mora smanjiti – ako bi se reducirao broj noćenja za 10 posto, a ciljalo na turiste više platežne moći, koje bismo animirali da uživaju u ekološkom turizmu, postigli bismo nešto. Već sada turisti dolaze brati masline i plaćaju za cijeli proces – od branja do konzumiranja jela i ulja pripremljena od maslina koje uberu. Nitko ne pomišlja na to da, primjerice, lokalna hrana smanjuje troškove transporta, pa na našim otocima pijemo makedonsko vino i jedemo salatu od talijanske rajčice', zaključuje Piršić.