Nakon gotovo 11 godina rada u Hrvatskom helsinškom odboru za ljudska prava doveden sam u situaciju da ga moram napustiti. Osnovni razlog za tu odluku je zaista neizdrživa situacija i atmosfera u nevladinoj udruzi koja bi trebala brinuti o zaštiti kršenja ljudskih prava drugih građana Republike Hrvatske. No dolaskom aktualnog predsjednika u studenome 2007. počeo je vrtoglavi pad HHO-a koji će, bojim se, biti teško zaustaviti bez radikalnijih zahvata. Kao i mnoge druge nevladine udruge, HHO se zbog smanjenog interesa donatora, i sve veće konkurencije, našao u financijskim poteškoćama. Takva situacija traje već nekoliko godina, i nerijetko su zaposlenici bili u situaciji da primaju plaće sa zaostatkom. Umješnošću u pronalaženju projekata ti su se nedostaci prebrodili, tako da su u konačnici sve plaće bile isplaćivane. Od početka ove godine situacija se bitno promijenila odlukom predsjednika da suspendira postojeće projekte, a kamoli da aplicira za nove, kako bi se domogli sredstava za nastavak rada Ureda HHO-a. Time ne samo da je ugrozio egzistenciju svih zaposlenih, nego nas je doveo u situaciju da ćemo vjerojatno morati vraćati sredstva za preuzete, a neispunjene obveze. Primjer je projekt Monitoring zatvorskog sustava u RH koji smo dobili od Open Society Institute-a iz Budimpešte. Već uhodani projekt suspendiran je 1. svibnja, nakon samo 4 mjeseca rada na njemu, iz vrlo sumnjivih razloga. Iako su i partneri na projektu, Uprava za zatvorski sustav i B.a.B.e., i donatori bili zadovoljni s formatom i provedbom projekta, predsjednik Banac je iz razloga osobne prirode i već tinjajućeg sukoba sa mnom suspendirao projekt. Do danas nitko od članova odbora, koji su po obrazloženju predsjednika trebali preuzeti koordinaciju od mene, nije napravio ništa, iako ugovorne obveze neumitno teku. Slična situacija se događa i sa projektom Škola ljudskih prava za srednjoškolce. Tamo, doduše, nisu suspendirane aktivnosti, ali je suspendirano ispunjavanje financijskih obveza prema dobavljačima za aktivnosti iz projekta, iako obveza financijskog izvještavanja ističe 15. srpnja. Time dolazimo do glavnog problema, koji je odnosi na financije i njihovo vođenje. Trenutno je HHO dužan svojim djelatnicima plaće za svibanj i lipanj, a uskoro će proći i srpanj. Plaća za travanj je isplaćena tek 15. srpnja, nakon mojih intervencija. Osim toga neplaćenih računa je bilo, u trenutku mog odlaska 1. srpnja, više od 350.000 kuna. Kao raniji zamjenik direktora HHO-a bio sam ovlašteni potpisnik na računu, ali zbog nepovjerenja i pokušavanja skrivanja pravog stanja, oduzeta mi je kartica za Internet bankarstvo. Zapravo je u čitavom Uredu stvorena atmosfera čiste konspiracije, s prijetnjama da je iznošenje bilo kojeg podatka stroga tajna i razlog za izvanredni otkaz. Bilo nam je zabranjeno iznositi podatke čak i članovima Odbora, jer su se stvarale teorije zavjere, pa nikad nije bilo jasno koji je član čiji igrač. Predsjednik je sve konce pokušao držati u svojim rukama, a to radi i sada, ponašajući se kao privatni vlasnik, a ne samo kao izabranik među jednakima. Dokle su njegove ambicije sezale pokazuje i slučaj kada se proglasio predsjednikom i direktorom istovremeno, kršeći direktno jasnu statutarnu odredbu o nespojivosti funkcije u Odboru i Uredu. To je spriječeno nemilim događajem kada mu je pogoršano zdravstveno stanje, pa je imenovao v.d. Izvršnog direktora. Samovolju predsjednika pokazuje i primjer potpune privatizacije službenog automobila VW Passat, doniranog od Plive. Iako u donacijskom ugovoru izričito piše da se auto koristi za svrhe terenskog rada HHO-a, on je služio samo predsjedniku i njegovom privatnom vozaču. Taj vozač nije niti zaposlenik HHO-a, ali je, gle slučaja, suprug tajnice g. Banca, i brat Ivana Zvonimira Čička. Istovremeno, zaposlenici su za teren morali koristiti svoje privatne automobile. O svim ovim stvarima zaista nisam htio javno govoriti prije nego što pokušam razriješiti stvari unutar kuće. Još kao zaposlenik uputio sam 23. travnja pismo predsjedniku i članovima Izvršnog odbora pismo u kojem sam problematizirao određene stvari i pojave unutar HHO-a. Očekivao sam da je logično da na takav način pokušam potaknuti raspravu, nadajući se da unutar Odbora ima ljudi koji žele boljitak organizaciji čiji su članovi. Jedina reakcija je bilo pismo predsjednika svim članovima Odbora, ali ne i meni, što dovoljno pokazuje nivo komunikacije. U svom pismu predsjednik nije odgovorio niti na jedno problematizirano pitanje, nego se obrušio osobnim uvredama na mene i pojedine druge zaposlenike, za koje je pretpostavio da su moji jataci. Nakon toga je jedino tražio načina da mi uruči otkaz, iako povreda taštine svakako ne može biti zakonski razlog za to. Pokušavši još jednom izazvati bilo kakvu reakciju članova Odbora, poslao sam još jedno pismo, ali niti to nije pomoglo. Tek nakon odlaska na novo radno mjesto uputio sam puno konkretnije pismo s mnogim detaljima koji ukazuju na problematično ponašanje predsjednika. Reakcije su bile iste. Gomila diskvalifikacija na osobnoj osnovi, bez ijednog argumenta, u pismu g. Banca, i nikakva reakcija ostalih članova odbora. Niti situacija u kojoj je odbio zaposlenicima isplatiti plaću, iako je na računu bilo sredstava, nije bila dovoljna da isprovocira reakciju. Taj svoj potez predsjednik je obrazložio principijelnim razlozima, iako je teško dokučivo koji oni mogu biti. Na taj način i članovi Odbora posredno podržavaju mobbying i kršenje ljudskih prava zaposlenika od strane osobe koja bi trebala biti lider organizacije za zaštitu ljudskih prava. Očito je da se HHO doveo u situaciju gdje je Odbor sam sebi svrha, iako su upravo zaposlenici svojim radom u proteklih 15 godina bili oni koji su gradili ugled organizacije. Kada se Ured svede na predsjednika i njegovu tajnicu, a čemu nastavljanje ovakvog ponašanja najvjerojatnije vodi, biti će kasno da se pokuša spasiti ostatke nekad vrlo relevantne i slavne organizacije. Iako će moj potez biti protumačen kao doprinos tome, od strane onih koji će htjeti prati svoju savijest, uvjeravam Vas da je moja namjera upravo suprotna. No možda je nekome u interesu da se HHO ugasi u obliku u kojem je do sada funkcionirao, pa da se krene pisati povijest od početka. Ionako je jedina trenutna strategija, da se javnim nastupima u medijski atraktivnim slučajevima stvori privid rada HHO-a, dok se stvarna slika i situacija zataškava na štetu zaposlenika. Čekao sam određeno vrijeme prije obavještavanja medija kako bi pružio priliku za sređivanje stvari unutar Odbora. No članovi Odbora pokazali su potpunu nezainteresiranost, prepuštajući se letargiji u kojoj su već duže vrijeme. Ima među članovima časnih iznimaka, koji su pokušali nešto napraviti, ali su bili nadglasani poslušnom većinom. Ovo pismo je zaista očajnički pokušaj da se putem medija ukaže na probleme i pokuša naći rješenje, jer kao i u mnogim slučajevima kršenja ljudskih prava to mi je bila zadnja šansa. Stoga još jednom pozivam članove Odbora da smognu hrabrosti i pokušaju spasiti HHO. Ranko Helebrant, bivši zaposlenik HHO-a Pismo Helebranta Bancu 1 Pismo Helbranta Bancu 2 Pismo Helebranta Bancu 3 Pismo Helebranta Bancu 4