Na Američkom sveučilištu u Kairu svakog drugog semestra vodim seminar o Kavkazu i Centralnoj Aziji. Redovito pratim političke procese u zemljama tog područja, njihovu mučnu tranziciju, i unutrašnje sukobe. Posljednjih sam godina nekoliko puta putovao tim oblastima bivšeg Sovjetskog Saveza. Dobro sam upoznao suvremenu Gruziju. U starogrčkoj mitologiji nazivali su je Kolhidom. Povijest joj je pretrpana ratovima i međusobnim sukobima imperija, koje su je osvajale, a onda nestajale. S novim inozemnim protagonistima - Rusijom i SAD - ta se priča ponavlja i danas.
Ovo što slijedi, dnevničke su bilješke o političkim događajima u Gruziji i oko nje, kako onima što su prethodili njezinu nesretnom ratu s Rusijom u kolovozu prošle godine, tako i onima koji su mu uslijedili.
NATO i SAD
05/04/2008 - Na upravo završenom summitu Atlantskog saveza u Bukureštu, odloženi su do daljnjega, usprkos agitiranju SAD, pozivi Ukrajini i Gruziji za pridruživanje ovoj vojno-političkoj alijansi.(Membership Action Plan - MAP). No jednoglasno je potvrđena volja članica da ove dvije zemlje budu u dogledno vrijeme kooptirane. Iako razočarani, predsjednici Gruzije i Ukrajine su u odvojenim izjavama pozdravili ovu odluku - Saakašvili je rekao kako je „jako sretan", jer je njegova zemlja dobila „stopostotnu garanciju", dok je Juščenko proglasio „pobjedu".
Na istom je sastanku Hrvatska, u društvu s Albanijom, uključena u proces MAP-a.
10/07/2008 - Condoleezza Rice je u Pragu potpisala sa češkim kolegom sporazum o izgradnji radarske stanice, koja će biti dio američkog Antiraketnog štita u Europi. Druga komponenta istog sustava, koja se trebala simultano graditi u Poljskoj, za sada je odložena, ali se od nje nije odustalo. Rusi su, naravno, protestirali, kao što su izrazili negodovanje i u povodu hrvatskog potpisivanja MAP-a.
Nelogično objašnjenje Amerikanaca zašto im je Antiraketni štit potreban baš u tim zemljama - jeste obrana Europe od raketnih napada „nepodobnih država" (rogue states), kao što su Iran i Sjeverna Koreja. Koreja je na drugoj strani planete, ima rakete ograničenog dometa, i, koliko je poznato - nema ništa protiv Češke ili Poljske. Iranci su upravo tih dana isprobavali svoje najnovije rakete, čiji je domet najviše 2.000 km. Za sada mogu doseći do Tel Aviva, ali nikako do Praga ili Varšave.
Iz Praga je Condy svratila do Tbilisija, demonstrirajući tako američku podršku gruzijskom predsjedniku Saakašviliju u njegovoj eskalirajućoj konfrontaciji s Moskvom oko Osetije i Abhazije
Iz Praga je Condy svratila do Tbilisija, demonstrirajući tako američku podršku gruzijskom predsjedniku Saakašviliju u njegovoj eskalirajućoj konfrontaciji s Moskvom oko Osetije i Abhazije. Tri dana prije, gruzijska je artiljerija gađala glavni grad Osetije, a ruski su avioni nadlijetali tu secesionističku oblast. I jedno i drugo je suprotno odredbama sporazuma o primirju. Prije tjedan dana nekoliko je podmetnutih bombi eksplodiralo u Abhaziji, za što su lokalne vlasti optužile Gruziju.
Naravno da sve to ne ostavlja Ruse hladnima. Protive se kooptiranju Gruzije i Ukrajine u NATO. Smatraju kako ih SAD, prodirući u nekadašnju ekskluzivnu zonu sovjetskog utjecaja, korak po korak, opsjedaju. To nije samo politički prodor, već i vojni i ekonomski. Nemam simpatija za kremaljsku velikodržavnu politiku, ruski državno-korporativni kapitalizam, Putina ili Medvedeva, ali potpuno razumijem razloge njihove zabrinutosti.
Gruzijska ratna avantura i ruski protuudar
Vijesti o kratkom ratnom sukobu Rusije i Gruzije prošloga kolovoza su mi pokvarile odmor na Jadranu. Svega par tjedana prije planiranog studijskog putovanja po zemljama Centralne Azije i Kavkaza. Imao sam već sve potrebne aviokarte i vize, a u samoj Gruziji dogovorene konture programa. Evo što sam tada zapisao.
19/08/2008 - Poslije intenzivnog raketiranja Chinvalija, glavnog grada Južne Osetije, gruzijske su snage negdje poslije 18 sati, sedmoga kolovoza, prešle liniju primirja i do sredine slijedećeg dana osvojile grad. Prema trijumfalističkim izjavama Tbilisija, u slijedeća je dva dana "oslobođena" cijela odcijepljena pokrajina. Bio je to račun bez krčmara. Uslijedio je odlučni ruski protuudar. Tenkovi i transporteri ruske 58. Armije, do tada stacionirani u Sjevernoj Osetiji, izbili su iz tunela ispod Kavkaskog gorja. Gruzijske su trupe brzo rastjerane.
Ruske su snage, petog dana po izbijanju sukoba, prešle liniju primirja i prodrle u samu Gruziju. Raketama je razoren štab gruzijskih invazionih snaga u Goriju, svega dvadeset kilometara od Chinvalija, a u sam su grad nešto kasnije ušle njihove jedinice. Gruzijski predsjednik Saakašvili, koji je prerano objavio "pobjedu" i predlagao "primirje" (koje bi sankcioniralo gruzijska osvajanja), u posljednji se čas uspio izvući.
Odgovornost za ovaj debakl u potpunosti snose Saakašvili i njegova nezrela ekipa. Mislili su kako će munjevitom akcijom, koju su pripremali mjesecima, i planirali za dane održavanja Olimpijskih igara u Pekingu, vratiti pobunjenu provinciju pod okrilje centralne vlade. Mjesecima su verbalno i oružano provocirali Rusiju, čiji mirovnjaci nadziru primirja u Osetiji i Abhaziji. Saakašvilijev prijedlog Moskvi za osnivanje zajedničkog gruzijsko-ruskog "koordinacionog tijela" za osiguravanje Zimske olimpijade 2014 u Sočiju (na ruskom teritoriju, na nekih stotinu kilometara udaljenosti od Suhumija, glavnog grada Abhazije), bio je vrhunac bezobrazluka. Time je neuvijeno prijetio terorističkim akcijama. Rusi su sve te provokacije odbacivali kao "neodgovornu politiku" i bili su dosta suzdržani. Oborili su doduše nekoliko gruzijskih bespilotnih špijunskih letjelica, koje su ovi uporno slali nad Abhaziju i Osetiju, podijelili ruska državljanstva lokalcima koji su to tražili, i ojačali institucionalne veze s dva secesionistička režima. Očito su očekivali gruzijsku invaziju, ali nisu znali kada će do nje doći. Unaprijed su pripremali vojni protuudar.
Da bi zavarao Ruse, Saakašvili je tri sata prije početka invazije, preko gruzijske državne TV objavio kako je donio "tešku odluku", te naredio svojim trupama "obustavu svih neprijateljstava". Računao je na vojnu podršku Amerikanaca i njihovih NATO saveznika. Amerikanci su mu obučavali vojsku. Jedan dio te obuke obavljao se pod firmom Nacionalne garde američke države Georgije. Par dana prije, završeni su zajednički gruzijsko-američki vojni manevri. Vjerojatno su američki "privatni" vojni eksperti sudjelovali u planiranju ove promašene ekspedicije (osnovni im je promašaj bio što nije onesposobljen tunel Roki, koji ispod Kavkaskog gorja spaja Južnu sa Sjevernom Osetijom), što su svojevremeno puno uspješnije odradili u Hrvatskoj u operaciji rušenja srpskih Krajina. Moguće je da je Tbilisi s tim savjetnicima dijelio procjene kako se Rusi neće usuditi vojno intervenirati. Kada je Saakašvili početkom svog predsjedničkog mandata udario na autonomnu Adžaru, Rusi su doista apstinirali. Mirno su povukli svoj garnizon iz Batumija i digli ruke od lokalnog silnika Abašidzea (kojega su evakuirali i pružili mu azil u Moskvi).
Odgovornost za vojni debakl u potpunosti snose Saakašvili i njegova nezrela ekipa. Mislili su kako će munjevitom akcijom, koju su pripremali mjesecima, i planirali za dane održavanja Olimpijskih igara u Pekingu, vratiti pobunjenu provinciju pod okrilje centralne vlade
Ovoga puta Moskva nije tako postupila. Protuudarom je više od samog Saakašvilijia ciljala Amerikance, koji se, integracijom bivših sovjetskih istočnoevropskih satelita i baltičkih republika u euroatlantske asocijacije, vojno pozicioniraju na ruskim granicama. Gruzija je zajedno s Ukrajinom bila slijedeća na waiting listi za kooptaciju. Uz to ide i Antiraketni štit kojega Amerikanci namjeravaju postaviti u Češkoj i Poljskoj, kao i mreža vojnih olakšica što ih NATO i SAD uživaju u skoro svim istočnim i južnoevropskim državama, uključujući na prostorima bivše SFRJ. Ogromna vojna baza, koju je Pentagon izgradio na Kosovu, Bondsteel, samo je jedna od karika u tom lancu. Amerikanci, sami i uz pomoć NATO-a, doista grade sanitarni kordon na zapadnim granicama Rusije. Ista logika kao poslije Prvog svjetskog rata, kada je Francuska serijom bilateralnih i multilateralnih vojnih ugovora oblikovala cordon sanitaire prema boljševičkoj Rusiji.
Na veliko Saakašvilijevo razočarenje, Washington je odmah objavio kako ne namjerava ratovati za Gruziju, kao što ni Rusija nije svojevremeno htjela ratovati za Miloševića. Moskva tada nije bila spremna za Treći svjetski rat u koji ga je tadašnji Beograd pokušavao uvući. Isto se tako sada postavio Washington. No kada je posredovanjem francuskog predsjednika Sarkozija ugovoren prekid vatre, američki su Herculesi vratili u zemlju 1.800 gruzijskih vojnika koji su sudjelovali u pacifikaciji Iraka. Kasnije je Washington najavio slanje humanitarne pomoći i uputio nekoliko vojnih brodova prema obalama Gruzije.
Borbe su prekinute poslije pet dana. Saakašvili i Medvedev su stavili svoje potpise na dokument o primirju, kojeg im je servirao Sarkozy u svojstvu predsjedavajućeg EU. Saakašvili se nećkao, ali ga je francuski ministar vanjskih poslova Kuchner nekako uvjerio. Prema nekim pravnicima koji su imali uvid u tekst dokumenta - sročen je tako uopćeno da ostavlja mogućnost različitih interpretacija. Stipulira samo prekid vatre, ali ne određuje i rokove za povlačenje ruskih snaga s teritorija same Gruzije. Rusi su to iskoristili za uspostavljanje "sigurnosnog pojasa" s gruzijske strane granice s Južnom Osetijom i Abhazijom (presedan: Izrael je svojevremeno uspostavio takav pojas prema Egiptu, na Sinaju, te na jugu Libanona).
Nastavlja se...
