Bankrot grčke države, kao ubrzatelj svjetske financijske krize, probudio je simpatije svih onih koji priželjkuju kraj kapitalizma. Važnost ovog događaja ima za posljedicu očigledno predviđanje drugih mogućih državnih bankrota s većim odjekom, konkretno Portugala, Irske i Španjolske, ali prije svega i mogući potpuni prijelaz u društvenu krizu koja se ne prestaje produbljivati. Nemiri u Grčkoj, koji su započeli u prosincu 2008. godine, sa tako dobrim nagovještajima, ide pravim putem bez da su je pokušaji pomirenja i obnove mogli zaustaviti, iako je njihov kraj conditio sine qua non preslagivanja države i zdravlja svjetskih financijskih tržišta. Primjena ozbiljnog i krutog plana, koji su osmislili EU i MMF, dvije najviše instance kapitalizma, ovisi o umirivanju grčkog društva, s ciljem da se dugovi države koji su u rukama velikih evropskih banka, mogu prenijeti na grčke radnike, činovnike i umirovljenike. Ali, osim toga, najveća opasnost nemira ne leži u njima samima, tj. teškoćama koje idu s oporavkom ekonomskog poretka na jednom konkretnom mjestu kapitalističke geografije, iako su i one značajne, već u lošem primjeru koje nude stanovništvu kojem prijete slične mjere - u mogućnosti širenja, u svom domino učinku. Pogotovo
kad je iduća pločica za domino koja prijeti padom španjolska država. A kako je uspjeh grčkih nemira suzbijen u svom širenju, oni ovise o svojoj internacionalizaciji. Grčke nevolje naći će rješenje kad prestanu biti upravo to - grčke.
Od 1996. započelo je razdoblje blagostanja i vladajuća klasa mogla je profitirati od ekonomskog prosperiteta globalizacije. Nastao je turistički i financijski boom, cvali su poslovi nekretninama i pomorska trgovina, natalitet je bitno opadao, umnožile su se hipoteke, a ponuda poslova privukla je tisuće imigranata. Grčka je ulazila u modenizaciju povećavajući društvene razlike. Vladajuća klasa koristila je državu da bi ojačala i obogatila se, dok su dogovori s moćnim sindikatima GSEE i ADEDY, Opće konfederacije radnika i Unije civilnih zaposlenika, omogućavali socijalni mir na račun nesindikalnog, siromašnog i marginalnog proleterijata, koji se većinom sastojao od imigranata koji su preživljavali od trgovine, građevine i turizma. Zdravstvo, obrazovanje, socijalna pomoć i pravo nastavili su se nezaustavljivo pogoršavati, i to u pokušaju države da poveća privatizaciju, dok je kontrapunkt svega toga - sigurnost - doživjela važan procvat. Poznato je da se velike nejednakosti obuzdavaju pomoću sile i zatvora. Trenutno u Grčkoj ima 13 tisuća zatvorenika, a to predstavlja najvišu stopu zatvaranja u Evropi. Građani Grčke imaju također privilegij uživanja u policijskoj brutalnosti kojoj nema usporedbe u Evropi i promatranja zavidnog broja državnih kriminalnih radnji. U nijendoj drugoj zemlji borba protiv kapitalizma i vladajuće klase nije tako očito borba protiv policije, bilo službene ili paramilitarne. Zato jer u nijednoj drugoj zemlji, bilo koji konflikt, koliko beznačajan bio, nije u tolikoj mjeri pitanje poretka, i zbog toga konflikt protiv države. Ti specifični uvjeti čine Grčku vrenjem anarhista.
Autor, Miquel Amorós, španjolski je povjesničar, teoretičar i pripadnik anarhističkog pokreta.
