Godišnjica genocida u Srebrenici

U zapećku, iz godine u godine, malo se ko bavi kolektivnom šutnjom o hiljadama onih koji su učestvovali u zločinu i hiljadama onih koji su zločin posmatrali. Mi se prisjećamo Dražena Erdemovića, prvog vojnika VRS koji je priznao zločin i ubijanja, i otvorio put da istina jednog dana dopre i do njegovih sugrađana Srba. I dok se hiljade ljudi slijeva na mezarje u Potočarima, prekriveno sada već redovima nišana, kako bi opet nanovo ovog 11. jula ukopali nove identificirane žrtve, u okolnim mjestima vlada neki mir. Kao da sve utihne. Bilo je u prvim godinama obilježavanja genocida u Srebrenici svakakvih provokacija, ali iz godine u godinu, sve je tiše. Kao da se neki tamni oblak spustio na savjest pa ne da progovoriti. Kako godine odmiču, tako i zločin koji je počinjen u Srebrenici postaje sve veći i veći. Kako postajemo normalna zemlja, tako nam iz ove daljine postaje sve nejasnije – kako su neki ljudi mogli pobiti toliko drugih ljudi, u svega nekoliko dana? Kako to da oni koji su učestvovali u zločinu i dalje šute? Kako to da i pored nepobitnih dokaza, masovnih grobnica, snimaka, i čega sve ne, i dalje postoje ljudi koji ne vjeruju da se zločin desio i da je Vojska Republike Srpske to učinila za Republiku Srpsku? No, vremena kada će se skrušeno priznati i tražiti izvinjenje od preživjelih Srebreničana još su, izgleda, daleko. Danas u Srebrenici i okolici ne postoje ljudi voljni da pomognu da se barem pronađu kosti ljudi koji su poubijani poput životinja, i da se nađu masovne grobnice kojima šire srebreničko područje još uvijek vrvi. Komšije Srbi još uvijek šute. Šuti vozač kamiona koji je vozio stotine mrtvih tijela u masovnu grobnicu, šuti i bagerista koji je tijela iz te masovne grobnice prebacivao na kamion kako bi se premjestila na drugo mjesto, ali šuti i neki čoban koji je , dok je čuvao stoku, znao o čemu se radi pa mu se to što se radi komšijama Muslimanima činilo sasvim normalno. Sva trojica, možda, nekad, negdje, osjete stid što se i danas još uvijek mogu zvati ljudima, kojima je ubijanje drugih ljudi izgledalo kao igranje šaha. Dražen Erdemović - ubica 16. juli 1995.godine bio je sparan ljetni dan, ali to nije moglo smetati Draženu Erdemoviću i njegovim kolegama iz Desetog diverzantskog odreda da ispoštuju naredbu i odu na poljoprivredno dobro u blizini Pilice, sjeverozapadno od Zvornika. Dobili su obavijest da će puni autobusi muslimanskih muškaraca koji su se predali Srbima, tokom cijelog dana pristizati na ovo mjesto. Dražen se uspio u to uvjeriti na samom poljoprivrednom dobru. Autobusi uistinu puni muškaraca starih od 17 do 60 godina su dovoženi, a zatim su ih izvodili po deset, vodili iza jedne zgrade i ubijali. Jedan rutinski posao. Izlaze po desetorica, staju leđima okrenuti ka Draženu i njegovim kolegama, a oni rafalaju iz automatskog oružja dok ovi padaju mrtvi. Ubijeno ih je na stotine tog dana. Padali su kao kule od karata. Međutim, godinu dana kasnije, u zemlji tulipana, iza rešetaka Haškog tribunala Dražen Erdemović ovo će i priznati. Da, bilo je masovnih ubijanja, i da, on je to radio. Poštovani sude, ja sam to morao da radim. Da sam odbio to da radim, ubili bi i mene sa tim ljudima. Kad sam odbijao da radim, rekli su mi: 'Ako ti je žao, stani i ti sa njima da i tebe ubijemo.' Meni nije bilo žao mene, meni je bilo žao moje porodice i moga... Moje supruge i moga sina koji je tada imao devet meseci i koji bi isto... da nisam... da sam odbio to da radim... To je sve... što želim..., rekao je Erdemović u svome pokajničkom emocionalnom nastupu. Pretresno vijeće Tribunala je prihvatilo njegovo priznanje i iste godine ga osudilo na 10 godina zatvora. 1998.godine kazna mu je preinačena na 5 godina zatvora. Erdemović je zauzvrat u svojoj izjavi detaljno opisao šta se dešavalo te bio koristan svjedok na suđenjima i u predmetima drugim optuženicima srpske nacionalnosti – Radislavu Krstiću te Karadžiću i Mladiću. Ubio 70 ljudi Ubijanja na poljoprivrednom dobru kod Pilice trajala su od 10 sati ujutro do 3 poslijepodne. Erdemović je u svome priznanju krivice ispričao da je bilo ukupno dvadesetak autobusa sa po 60 muškaraca i dječaka, a njegove su procjene da je lično, iz automatskog oružja, ubio približno 70 ljudi. Sudijama je ispričao i da je tokom tog ubilačkog pohoda pokušao spasiti i život jednom čovjeku starom između 50 i 60 godina koji je tvrdio da je spasio neke Srbe iz Srebrenice, ali je zapovjednik Brano Gojković, koji je inače vodio čitavu operaciju kod Pilice, rekao da ne želi da bude živih svjedoka. Dakle, i taj starac je ubijen. Nakon toga slijedila je nova naredba za nova ubijanja. Trebalo je strijeljati pet stotina muslimana zatvorenih u društvenom domu u Pilici a prema vlastitim riječima, Erdemović je to uspio izbjeći, odbivši narednu uz podršku još nekolicine vojnika. Erdemović, inače rođeni Tuzlak, proveo je pet godina u zatvoru. Nakon toga pušten je na slobodu i danas uživa status zaštićenog svjedoka, tamo, negdje.