Izravan je povod pisanju ovog teksta nedavno na H-alteru objavljen razgovor s Pavelom Gregorićem, no također je zamišljen i kao svojevrstan osvrt na nedavne studentske prosvjede za besplatno visoko školstvo te na neke aspekte općega stanja hrvatskog visokog obrazovanja. Prvo je potrebno dati kratak uvod jer je nemoguće procese koji se događaju u visokom obrazovanju gledati izdvojeno od širih političkih procesa u Hrvatskoj i svijetu. Vladajuća neoliberalna ideologija (zbog koje je i došlo do trenutne financijske krize) radi na korist manjini, gospodarsko-političkoj eliti, a na štetu većine. To je ono što se bjelodano vidi i u Hrvatskoj i u svijetu. To se radi na više načina – privatizacijama koje idu u korist odabranim pojedincima ili slabe nacionalne ekonomije (banke, HT, Pliva, brodogradilišta itd.), deregulacijom (npr. stvaranje bolje poduzetničke klime, tj. pogodovanje korporativnoj eliti, lakši protok kapitala što omogućuje spekulacije i brzinsko zgrtanje profita itd.), smanjenjem javne potrošnje i socijalne sigurnosti (npr. smanjivanje financiranja zdravstva, školstva, tj. početak naplaćivanja nekih usluga koje se prije nisu naplaćivale – školarine na fakultetima, participacije u zdravstvu itd.), smanjivanjem radničkih prava radi stvaranja profita (npr. pritisci na sindikate ili zabrana istih, službeno ili neslužbeno; veća fleksibilnost radne snage što zapravo znači lakše otpuštanje radnikâ, povećanje rada na određeno i sl.) itd.
'Nipošto se dakle ne može reći da su zagrebački svibanjski te zagrebački i pulski prosvjedi u studenom nešto neobično u svjetskim razmjerima'
U tom kontekstu treba promatrati i uvođenje i povećavanje školarina u visokom obrazovanju te sadašnju situaciju u kojoj 60 posto studenata plaća svoj studij, a Hrvatska za obrazovanje izdvaja više nego dvostruko manje od europskoga prosjeka. Bilo kakvo promatranje problemâ visokog obrazovanja izvan konteksta sustava čiji je smisao bogaćenje već bogatih i daljnje siromašenje siromašnih jest ili lakovjerno ili zlonamjerno. Neoliberalna ideologija traži uvođenje tržišnih parametara u sve spore društva, uključujući u to i školstvo i zdravstvo. Danas su školarine već tolike (otprilike između 6 i 10 000 kn godišnje, ovisno o fakultetu) da to mnogima predstavlja ili popriličan trošak ili im čak, uza sve ostale troškove, onemogućuje studiranje. Treba reći i to da su u Europi prosječne školarine (ondje gdje ih ima) između 500 i 1000 €, dakle niže nego u Hrvatskoj, unatoč njihovim puno većim plaćama. Komercijalizacija visokog obrazovanja u Hrvatskoj nije pak izdvojen fenomen u svijetu, kako već rekosmo. Vrlo se slične stvari, primjerice uvođenje i stalno dizanje školarina, događaju posvuda. Studenti po cijelom svijetu prosvjeduju protiv neoliberalizma u visokom obrazovanju; možemo primjerice istaći samo u posljednjih nekoliko tjedana prosvjede u SAD-u, Njemačkoj, Grčkoj, Irskoj, Italiji itd. Nipošto se dakle ne može reći da su zagrebački svibanjski te zagrebački i pulski prosvjedi u studenom nešto neobično u svjetskim razmjerima - moto je prosvjeda od 5. 11. bio Jedan svijet – jedna borba – obrazovanje nije na prodaju! Priče za djecu Nakon uvoda prelazimo na izravan komentar i polemiku s nekima od tezâ iz navedenoga intervjua. Prvo se treba kratko osvrnuti na Forum za etičnost i razvoj znanosti i visokog obrazovanja, čiji je Pavel Gregorić član. Riječ je, ne treba okolišati, o kvaziprogresivnu forumu koji se prilično otvoreno zalaže za neoliberalizam u visokom obrazovanju. Tako je dotični Forum prije ljeta u svojem javnom pozivu kritizirao trend javnog financiranja studija u mjeri koja nije niti minimalno prilagođena društvenim, tržišnim i kulturnim potrebama naše zemlje. Ne treba se stoga čuditi stavovima Pavela Gregorića. On kaže da se slaže da bi svi trebali imati jednak pristup visokom obrazovanju, ali da ne smatra ni održivim ni pravičnim da se svima, bez razlike u pokazanim rezultatima, unaprijed garantira besplatan studij. Kao prvo, priče o održivosti i neodrživosti su jednostavno priče za malu djecu. Država od školarinâ (uključujući i izvanredne studente) ubire godišnje oko 500 milijuna kuna. Reći da nije održivo da Republika Hrvatska to financira iz proračuna (zapravo dosta manje od toga ne računamo li izvanredne studente) je prilično smiješno. Već su i sami organizatori prosvjedâ u svojim proglasima isticali neke primjere toga na što se i koliko u Hrvatskoj troši novaca pa to nema smisla opet ponavljati. Istina je da novaca ima, samo ga treba trošiti na prave stvari i u korist svih, a ne u korist interesâ onih na vrhu.
'A
rgument da bez (skupih) školarina tj. državnim financiranjem ne može biti izvrsnosti je empirijski jednostavno netočan' Što se tiče pokazanih rezultata, prolazak razredbenoga postupka i upis na fakultet je valjda dovoljno dobar rezultat koji bi mogao jamčiti besplatan studij. Kolegi će Gregoriću biti poznato koliki je npr. broj onih koji se svake godine ne uspiju upisati na zagrebački Filozofski fakultet. Dr. Gregorić se neprestano poziva na izvrsnost, međutim nije baš jasno kako sustav za koji se on zalaže tomu pridonosi. Ako se nastavi smjerom kojim idemo, u ne tako dalekoj će budućnosti moći studirati samo bogati i oni nešto manje bogati koji će biti spremni zadužiti se do grla radi studija, kao da nam nije dosta što nas je većina u dužničkom ropstvu po tridesetak godina radi osiguravanja stambenog pitanja. Izvrsnost bi se valjda trebala tražiti među svima prema njihovim sposobnostima, a ne prema dubini džepova njihovih roditelja. Argument da bez (skupih) školarina tj. državnim financiranjem ne može biti izvrsnosti je empirijski jednostavno netočan, kao što nam pokazuju brojni primjeri vrlo kvalitetnih javnih (i besplatnih!) fakulteta u skandinavskim zemljama. Gregorić kaže da je dobra ideja da se izvrsnost u studiju stimulira progresivnim oslobađanjem plaćanja troškova studija, a osrednjost da se destimulira progresivnom obvezom plaćanja troškova studija. Nije baš jasno kako se može destimulirati osrednjost. Državi su naime nasušno potrebni visokoobrazovani građani ako želimo napredovati, a ni u jednom društvu nisu svi, niti mogu svi biti, genijalci. Kao što su svakom društvu uz filozofe primjerice potrebni i smetlari, da malo karikiramo. Potrebna nam je i ta visokoobrazovana "osrednja" populacija, kako je nazivaju pojedinci indoktrinirani lažnom neoliberalnom meritokracijom. Nemoguće je i nije ni potrebno da svi članovi društva budu veliki znanstvenici, vizionari i izvrsnici. Društvu trebaju i posve "obični", ali dobri inženjeri, profesori u osnovnim školama, novinari, državni službenici itd. Neki kao da to zaboravljaju. Nije uopće jasno zašto bi takve ljude, sposobne upisati se na fakultet i završiti ga, sve i ako neće biti vrhunski stručnjaci i znanstvenici, trebalo novčano destimulirati. Ono što je pak jasno, a što ministarstvo i zastupnici ovakva sustava odbijaju vidjeti, jest da financijsko (de)stimuliranje nikako ne utječe na efikasnost, brzinu i uspješnost studiranja. Studija Školarine u sustavu visokog obrazovanja u Hrvatskoj: poveznice između plaćanja studija i uspješnosti studiranja D. Dolenec, I. Marušić i S. Puzića iz 2006. je jasno empirijski pokazala da studenti koji plaćaju studij nisu ni brži ni uspješniji od svojih kolega koji ne plaćaju studij. Time padaju u vodu sve priče o tome da plaćanje studija potječe studente na uspješnije studiranje. To je ionako od početka bio samo jedan od paušalnih argumenata (bok uz bok mitskoj neodrživosti besplatnog školstva) kojima se opravdavalo uvođenje školarinâ i kojima se prikrivala činjenica da je tu riječ jednostavno o još jednom nametu građanima i još jednom dvostrukom plaćanju - svi naime već izdvajamo za visoko školstvo porezima od svojih plaća. Poseban je paradoks i to što danas o tobožnjoj neodrživosti besplatnoga visokoga obrazovanja studentima i njihovim roditeljima popuju upravo oni dekani, rektori i ministri koji su sami uživali u blagodatima besplatnoga visokoga obrazovanja. Prezirno odbacivanje materijalnoga Gregorić daje i kritičku opasku da mu je žao što studenti već godinama reagiraju samo na one momente koji se tiču njihova materijalnog položaja. Takva je izjava neprimjerena na više razina. Nema apsolutno ništa sporno u borbi za svoja ekonomska prava, pogotovu u sustavu koji neprestano radi na smanjivanju tih prava većine svojih građana ili, budimo otvoreni, koji veliku većinu svojih građana sustavno i planski iskorištava i pljačka. Prezirno odbacivanjematerijalnoga, kao nečega sekundarna i manje važna, u državi koja je u situaciji u kakvoj jest, može doista biti proizvod samo krajnje blaziranosti koja proistječe iz vlastita povlaštenog položaja. Insinuirati pak da studenti, zato što su za besplatno obrazovanje, nisu možda pritom i za kvalitetno školstvo je, također, posve deplasirano. Zahtjevi za povećanjem financiranja visokog obrazovanja su upravo u tom smjeru bili i usmjereni. Osim toga, svoditi prosvjede protiv komercijalizacije visokog obrazovanja isključivo na pitanje školarinâ i materijalnog položaja, znači svjesno ili nesvjesno zanemarivanje širega konteksta. Borba protiv školarinâ je zapravo samo dio veće borbe protiv neoliberalizma čije negativne posljedice svi osjećamo na svojoj koži.
'Protiv školarina se treba boriti danas!'
Komercijalizacija visokog obrazovanja je problem koji ima puno šire implikacije – počev od toga da se stvara sustav bez ikakve socijalne mobilnosti tj. sustav nejednakosti u kojem će biti moguća samo društvena reprodukcija onih povlaštenih, sve do problema koji se vežu uz ulazak privatnoga sektora u visoko obrazovanje i njegova utjecaja na visoko obrazovanje, kao i problemâ pada kvalitete javnoga školstva. U svijetu naime postoji trend globalizacije obrazovanja, koji se naziva i zlatnom groznicom obrazovnog sustava. Naime, shvatilo se da se i obrazovanje može izvoziti te čitav niz fakulteta iz SAD-a, Velike Britanije, Australije i drugih zapadnih zemalja otvara svoje podružnice na Arapskom poluotoku, Africi, Kini, Francuskoj, Italiji itd. Naravno, riječ je o skupim privatnim fakultetima koje u pravilu pohađa samo lokalna elita. U Hrvatskoj se to još nije dogodilo, ali teško da ćemo na to morati dugo čekati (već se sad pregovara o ulasku stranog privatnog sektora u igru na Sveučilištu u Zadru pri čem bi infrastrukturu financirala Hrvatska). U ovom kontekstu, kao i u kontekstu mogućeg otvaranja novih privatnih fakulteta u Hrvatskoj, postaje jasno zašto je komercijalizacija državnih fakulteta tako problematična. Dakle, iako su školarine već sada preskupe, protiv njih se ne treba boriti samo zato što već danas mnogima otežavaju ili onemogućuju visoko obrazovanje. Protiv školarinâ se treba boriti danas, zato što će se sutra, kad budu stajale po 15 000 kn po semestru i slično (već sad postdiplomski studiji primjerice na Filozofskom fakultetu u Zagrebu stoje 10 000 kn po semestru, što si doista malo tko može priuštiti iz svog džepa), biti već prekasno. Dakle, nije problem nikako samo u sadašnjim iznosima školarinâ, problem je u tome što će one samo rasti i rasti. To nisu teorije zavjere – to neizravno priznaju i rektori i dekani i ministarstvo. Puna su im usta studentskih kredita (dok "našim" bankama već cure sline od pomisli na nov izvor zarade), a između redaka se dade pročitati da se planira uvesti i plaćanje studija za sve. Svi ovi modeli linearnoga plaćanja i sl. su samo prijelazna faza prema tome, a koraci unazad, kao što je besplatan diplomski studij za sve, posljedica su stišavanja pritiska odozdo tj. studentskih prosvjeda. Da ilustriramo situaciju, pretpostavimo naglo jačanje privatnoga sektora u visokom obrazovanju u budućnosti, bilo da je riječ o domaćem poduzetništvu ili o ulasku stranih investitora. U ovom trenutku bi takvo što imalo vrlo ograničen potencijal s obzirom na to da na državnim fakultetima još 40 posto ljudi studira besplatno, a školarine za ostalih 60 posto nisu još toliko narasle iako su već iznad europskoga prosjeka. Međutim, kad bi se školarine na državnim fakultetima još povećale i tako približile ili izjednačile onima na privatnim fakultetima (na VERN-u je primjerice školarina između 32 i 36 000 kn), ljudi bi, koji bi se ionako morali zaduživati radi studiranja, dobro razmislili hoće li ići na državni ili privatni fakultet. Tim više što će se na državnim fakultetima vjerojatno kvaliteta još više srozati po starom dobrom neoliberalnom načelu (kod nas viđenom još primjerice u zdravstvu ili brodogradnji) da se prvo namjerno uništi i oslabi ono što je u državnom vlasništvu da bi se time dokazalo da je takav sustav jednostavno neodrživ i da je država loš vlasnik, eda bi onda ljudi sami shvatili da je bolje, kad već skupo plaćaju nekvalitetu, potražiti te iste usluge u privatnom sektoru.
Mate Kapović: Prezirno odbacivanje materijalnoga, kao nečega sekundarna i manje važna, u državi koja je u situaciji u kakvoj jest, može doista biti proizvod samo krajnje blaziranosti koja proistječe iz vlastita povlaštenog položaja.
Pri tom se, naravno, može očekivati i da će privatni fakulteti pokupiti sve najbolje profesore s državnih fakulteta nudeći im veće plaće (nešto se slično dogodilo sa studijima prava i ekonomije u Njemačkoj gdje su privatni elitni fakulteti kvalitetom daleko iznad javnih fakulteta), a ulazak se privatnog stranog sektora u hrvatsko visoko obrazovanje nikako ne može spriječiti s obzirom na ugovore koje smo potpisali sa Svjetskom trgovinskom organizacijom (WTO-om). Ne treba posebno ni spominjati da u slučaju takva razvoja situacije možemo očekivati i golem utjecaj privatnog sektora na visoko obrazovanje i istraživanje pri čem se može zaboraviti prava neovisnost akademske zajednice. I upravo zato se protiv školarinâ i komercijalizacije školstva treba boriti sada, dok još nije sve otišlo tako daleko, isto kao što je upravo sada vrijeme da se borimo protiv privatizacije zdravstva, smanjenja radničkih prava, podčinjavanja našeg gospodarstva Europskoj Uniji i ostalih neoliberalnih ideja koje pokušava progurati naša gospodarsko-politička elita u suradnji i pod pritiskom zapadnih elitâ.
Autor ovoga osvrta, dr. sc. Mate Kapović, je viši asistent na Odsjeku za lingvistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu. (op. ur)
