Komunikacija je glavni preduvjet da se organizirano odupremo policijskoj državi i da naš dijalog dođe do kreativnog stupnja gdje bismo se od građana pretvorili u umjetnika koji ima funkcionalna čula, čist um, dječje srce i koji stvara svoj život bez straha
Kapitalizam u Hrvatskoj i drugdje očekivano pokazuje sve očitije simptome fašizma i zapravo je vrlo smiješno toliko zgražanje nad njegovom pojavom kao da većini ljudi nije jasno da je pojava ove vrste nasilja samo refleksija drugog. A kapitalizam sa svim svojim destruktivnim alatima i s uništavanjem svakog oblika zajednice može rezultirati samo povratkom na jedino opipljivo što omamljenom pojedincu ostaje - njegova stara "uniforma". Budući da se odlučivanje i proizvodnja bilo kakvog smisla odvojila od tijela, tojest od tzv. naroda, i preselila u fantastični svijet menadžerskih elita, političara i vladara logično je da će se to tijelo pobuniti, ali pošto je njegova imaginacija, zajedno s drugim organima, potpuno oslabljena, jedino što ono može zamisliti je prošlost. To se ne odnosi samo na pojave poput U ime obitelji, Stožer za obranu Vukovara ili navijačko koketiranje s nacizmom, već na sve one koji svoj život žive kao konzumenti kulture, robovi navika, glasači, citatori Biblije ili važnih filozofa i općenito svi koji žive u sjeni određenog autoriteta, oslabljeni "hranom" i "lijekovima" kapitalizma, nespremni na odbacivanje zapetljane mreže samoobmane, šćućureni u svojim sigurnosnim zonama. Zato, kada se govori o aktualnoj kroničnoj krizi demokracije i o paradoksima direktne demokracije, koja se sve više poistovjećuje s referendumom, onda uvijek moramo krenuti od samog dna, ili malo ispod toga.
Prestao sam jesti hranu koja nastaje u klaonicama i industrijskim postrojenjima i što je još važnije, počeo sam je pripremati sam jer vrsta energije koju posjeduje masovno proizvedena hrana, pogotovo ona životinjskog porijekla, ne sadrži čiste informacije sunca, zemlje i vode
Aktualna referendumska inicijativa o pitanju braka pokazuje koliko je apsurdno govoriti o pitanjima demokracije i zajedničkog odlučivanja iz perspektive postojećih društvenih odnosa, sustava vladanja i sustava proizvodnje spektakla; i koliko je licemjerno mehaničko izrugivanje svih pojava "tradicionalizma" bez namjere da se nadoda nekakav kreativan impuls u borbu protiv uzročnika tih pojava. Jacques Lacan kaže da luđak koji misli da je kralj nije ništa luđi od samog kralja koji je uvjeren da je kralj. U slučaju navedene inicijative i drugih, otvoreno rasističkih pojava, događa se slična situacija - jedan dio građana ismijava te pojave i takve ljude da svojim ponašanjem, a možda i porijeklom, uopće ne spadaju u "građansku" hrvatsku, te se stoga niti ne mogu pozivati na građanska prava i referendumsko sukreiranje samog ustava. Dakle s jedne strane nalaze se uvjereni "kraljevski" građani, a s druge samo priprosti pretendenti na kraljevske privilegije. Ali sam pojam građanina, pogotovo europskog građanina, je identitetska iluzija, porijeklom iz kolonijalne prošlosti, koja daje nekakav privid sudjelovanja i opredjeljenja za napredni "zapadni svijet" nasuprot barbarizmu nezapadnjaka, dok je zapravo oznaka za politički pasivnu osobu koja svoju imaginaciju prepušta u ruke institucijama moći. Građanin je poluživi organizam koji imperiju služi kao živa baterija. On sudjeluje u parlamentarnoj farsi, cijeni autoritete koje mu serviraju mediji, voli institucije vlastite ovisnosti poput bolnica, škola, karijera, crkava, institucija kulture ili zabave. Njegovo raspoloženje je umjereno pesimistično, apatično ili pak ushićeno prilikom susreta s veličinama i vrijednostima koje je industrija stvarnosti ozvaničila. On se opredjeljuje za obranu homoseksualaca ili životinja, ali ne želi ustupiti niti pedalj svog lažnog komoditeta i dosadne egzistencije u zamjenu za društvo gdje način života, a ne zakon, nalaže brigu za svako pojedino biće.
Međutim, i građanin i poganin vide da kapitalo-parlamentarizam upada u sve dublja proturječja, ali, barem za sada, razgovor o tom problemu se zadržava na apstraktnom polju beskonačnih pravila kojima bi se reguliralo referendume, odredilo i zaštitilo osnovna prava, zauzdalo ekonomiju, pronašlo internetske platforme za ravnopravan razgovor i odlučivanje itd... Sve to, bez da se uopće zapitamo što se događa sa svim tim građanima, tojest s nama. Bez da se zapitamo koliko smo uopće sposobni komunicirati jedni s drugima.
Počeo sam razgovarati s najrazličitijim ljudima, ali i životinjama, jer je jasno da se čovjek u svojoj aroganciji potpuno odvojio od drugih skupina poput staraca, klošara ili djece, ali i od ne-ljudskih bića od kojih je zapravo puno lakše naučiti kako ostati imun na pripitomljavanje i manipulaciju
Komunikacija je glavni preduvjet da se organizirano odupremo policijskoj državi i da naš dijalog dođe do kreativnog stupnja gdje bismo se od građana pretvorili u umjetnika koji ima funkcionalna čula, čist um, dječje srce i koji stvara svoj život bez straha. Ali za komunikaciju, mišljenje i djelovanje potrebna je puno viša energija od one koju trenutno posjeduje zapadni čovjek. Ta energija je zapravo slobodan duh, isti onaj duh koji institucije crkve ili akademske umjetnosti pokušavaju predstavljati, a koje zapravo čine sve da spriječe pojavu nekakvog hipotetskog novog isusa ili umjetnika svakodnevice. Ne postoje nikakva pravila koja ćemo slijediti da bismo postali duhovnija bića, ali znam da svatko na sebi može osjetiti promjenu ako radi eksperimente i osluškuje promjene u motivaciji, energiji i vrsti misli koje mu se pojavljuju. Znam što je kod mene barem djelomično upalilo. Prestao sam jesti hranu koja nastaje u klaonicama i industrijskim postrojenjima i što je još važnije, počeo sam je pripremati sam jer vrsta energije koju posjeduje masovno proizvedena hrana, pogotovo ona životinjskog porijekla, ne sadrži čiste informacije sunca, zemlje i vode te je dovoljna tek za održavanje ovisnosti o određenim okusima i bez iznimke vodi u polagano umiranje. Počeo sam također razgovarati s najrazličitijim ljudima, ali i životinjama, jer je jasno da se čovjek u svojoj aroganciji potpuno odvojio od drugih skupina poput staraca, klošara ili djece, ali i od ne-ljudskih bića od kojih je zapravo puno lakše naučiti kako ostati imun na pripitomljavanje i manipulaciju. Počeo sam razbijati sve navike, pisati čudne riječi, proizvoditi artefakte koje se može nazvati umjetničkima, mijenjati potpuno doživljaj sebe u određenim situacijama, pred određenim ljudima, što je mijenjalo i način našeg razgovora. Moglo bi se reći da sam naučio kako i druge i sebe učiniti skromnijima, manje samouvjerenima, a pritom pažljivijima upravo zbog novih okolnosti koje su nastupile. Jer pažnja je u tom eksperimentu ono iz čega dolaze impulsi novosti. Pažnja je ljubav, jer više nema autoriteta koji vreba iz prikrajka misli i šapuće što da kažemo, čega da se bojimo. Pažnja je svijest o svim principima podjele koji vladaju upravo sada, ali i svijest o pukotinama koje vode van tog klaustrofobičnog svijeta. Visoka energija i snaga duha su ono što trenutno reagira i koristi te pukotine. Mislim da takve pažnje, temeljene na ljubavi, nikada ne može biti unutar institucija moći, a budući da nas sve zanima sloboda, morali bismo izgubiti svaki respekt prema njima.
Foto: Mreža solidarnosti
pucisca_mrezasolidarnosti.jpg
Počeo sam razbijati sve navike, pisati čudne riječi, proizvoditi artefakte koje se može nazvati umjetničkima, mijenjati potpuno doživljaj sebe u određenim situacijama, pred određenim ljudima, što je mijenjalo i način našeg razgovora
U svom eksperimentu upoznao sam i druge ljude koji polako gube respekt prema navikama i ovisnostima sistema, i tek takvi, čudni i izmjenjeni, uspjeli smo djelovati politički i stvoriti mjesta ravnopravnog dijaloga i odlučivanja, i to upravo kroz umjetnost. Kao Mreža solidarnosti ušli smo u nekoliko tvornica i tamo postavili izložbe te okupili ne samo ugrožene radnike iz različitih firmi na jednom mjestu, već i razne druge skupine ljudi, poput muzičara, "običnih građana", penzionera, pripadnika raznih subkultura i sl. Na izložbi, naravno, nisu bili izloženi akvareli pejzaža i cvijeća, već prizori iz društva koji se tiču svih prisutnih ljudi, a radovi su bili izloženi anonimno jer smo htjeli potpuno izbjeći pojave brendiranja koje su sastavni dio svake "profesionalne" djelatnosti. Upravo zbog pristupa koji dolazi iz ljubavi, a ne iz prošlosti odnosno ideologije, mogli smo uopće stupiti u razgovor s višestruko iskorištenim radnicima, te prouzročiti male, ali važne promjene u našim životima, pa čak se i izboriti za bolju pregovaračku poziciju nekih od tih tvornica.
Postoji duboko usađena fikcija da je moguće postići ravnopravno društvo tako što bi se vršila ideološka propaganda u kojoj bi sudjelovali svi sudionici "revolucije". Svi bismo koristili određenu terminologiju, istu kritiku ekonomskog sustava, iste brend-krilatice koje dozivaju "novo" društvo u kojem svi postajemo nosioci političkog sustava, a pritom bismo sebe postavili u ulogu medija kroz kojeg progovara ta ideologija. Nemoguće. Ako uopće želimo razmišljati o novom društvu ili o pojmu direktne demokracije, već danas moramo postati nosioci kulture budućnosti, inovatori koji neopterećeno, ali s velikom pažnjom, stvaraju nova mjesta dijaloga, koji koriste vlastiti glas, koji kroz meditaciju prepoznaju sve misaone petlje u kojima ostajemo gluhi za druga bića, duboko uronjeni u razne varijacije depresije i samouništenja. Fašizam je odavno prisutan, a nove trenutke njegove kulminacije nećemo spriječiti ako kolektivno ostanemo na poziciji građanina. Jedini ispravan način je da odbacimo naučenu ulogu neznalice ili slijepog pristaše jedne od serviranih opcija i da postanemo umjetnici odnosno znanstvenici kako materijalnog svijeta tako i duha i duše, to jest svih nevidljivih dimenzija svijeta u kojem živimo.
Moglo bi se reći da sam naučio kako i druge i sebe učiniti skromnijima, manje samouvjerenima, a pritom pažljivijima upravo zbog novih okolnosti koje su nastupile
Uostalom, svaki dijalog između mnoštva ljudi treba, osim kroz njegov uži smisao, promatrati i kao zajedničko stvaranje glazbe. Kako će ta glazba zvučati ako dominantna skupina ljudi uporno svira staru melodiju nekog velikog skladatelja i predstavlja je kao važnu kulturnu baštinu? Tko će se još moći priključiti takvoj simfoniji? Kako će ona zvučati ako u skupini imamo uplašene ljude koji smatraju da nisu dovoljno vježbali ili samodostatne ljude koji su opijeni zvukom vlastitog instrumenta? Vjerojatno kao mučna glazba demokracije koju trenutno čujemo gdje kršćani, liberali, marksisti, (an)arhisti i drugi pokušavaju zajedno svirati, svatko sa svojom ofucanom kajdankom i kupljenom tradicijom. I dok u toj kakofoniji svi pokušavaju progurati "svoju" pjesmicu, nadglasati i druge i sebe tj. vlastiti duh, na razini planete kao dominantan zvuk i dalje ostaje neumoljivi tehno kapitalizma.
