Samo u 2004. godini na području Istarske županije proizvedeno je 3.500 tona opasnog otpada koji je registriran i potom propisno zbrinut • Kazne za tvrtke koje ne prijavljuju opasan otpad penju se do 14 tisuća kuna, no neodgovoreno ostaje pitanje jesu li nesavjesni proizvođači doista bili kažnjeni
PULA - Od posljednjeg popisa poduzeća koja proizvode neku vrstu opasnog otpada a nalaze se u pulskoj luci, prošle su pune dvije godine. Od ukupno 14 tvrtki svega njih šest je u 2004. godini prijavilo propisno zbrinjavanje otpada u županijski katastar emisija otpada u okoliš. Tvrtke Istra cement, Tehnomont, Heli, brodogradilište Uljanik, Polatextile, Sigma i Gera u to su vrijeme predavale sav opasni otpad ovlaštenim sakupljačima, čime su vodile brigu da on ne završi u moru ili na odlagalištu Kaštijun. Ostalih šest proizvođača - Rossl&Dusso, Motortech, Celmar, Elberg, Songbook, Bernardica, BM-Euromont podatke o zbrinjavanju opasnog otpada nije dostavilo ovlaštenim institucijama. Ove je podatke novinarima jučer u lučici pored pulske cementare iznijele aktivistice udruge Zelena Istra želeći upozoriti na još uvijek lošu praksu gospodarenja otpadom. Milena Radošević je pojasnila da se u pulskoj luci svakodnevno proizvode otpadna motorna ulja i masti, akumulatori, laboratorijske kemikalije i otapala, boje i lakovi te razna druga ambalaža, no da nema preciznih podataka o količini prikupljenog i zbrinutog otpada. Navela je da je prema izvješću Agencije za zaštitu okoliša samo u 2004. godini na području Istarske županije proizvedeno 3.500 tona opasnog otpada koji je, tvrdi ona, registriran i potom propisno zbrinut. No, problem je, rekla je, što se danas ne zna precizan podatak o firmama koje otpad prijavljuju. - Zanimale su nas i količine prikupljenog otpada kao i najnoviji podaci o proizvođačima otpada, no nadležni županijski odjel te nam podatke nije mogao ustupiti. Bruno Kostelić iz Odsjeka za zaštitu okoliša rekao je »kako on nema načina da zna da li bi netko trebao prijaviti otpad ili ne«. Uz to rekao je da njemu ne dolaze direktni podaci kada se pojedina firma registrira pa tako ne može znati i je li dotična tvrtka otpad prijavila. No, županijski bi odjel trebao znati koja je zakonska regulativa za to područje. Neizbježno je zabrinuti se gdje završava neprijavljeni opasni otpad i kakvo stravično zagađenje okoliša to može uzrokovati, rekla je Radošević pritom apeliravši na proizvođače da se obrate nadležnom županijskom odjelu gdje mogu dobiti savjet i sve potrebne informacije. Kako kaže, nekoliko je puta neuspješno od Herculanee zatražila podatke i o količini opasnog otpada koji završi na Kaštijunu. Prema njenim riječima, svi proizvođači trebali bi snositi odgovornost za otpad, a dužni su pokriti i troškove njegova zbrinjavanja na što ukazuje i Strategija gospodarenja otpadom. Znamo li da se kazne za tvrtke koje ne prijavljuju opasan otpad penju do 14 tisuća kuna, neodgovoreno ostaje pitanje jesu li nesavjesni proizvođači doista bili kažnjeni. Aktivisti su pozvali inspekcijske službe da vrše pritisak na proizvođače kako bi se propisi što prije počeli provoditi.
Nezanemarivi dio opasnog otpada na deponijima? U Programu zaštite okoliša Istarske županije iz 2006. godine piše da posebni rizik i opasnost za okoliš predstavlja nezadovoljavajuće stanje sustava prikupljanja opasnog otpada, odnosno činjenica da je, s obzirom na kontrolu tijeka otpada, posve izvjesno da nezanemarivi dio opasnog otpada završava i na za to nepredviđenim službenim deponijima komunalnog otpada ili još vjerojatnije ilegalnim i divljim odlagalištima. Aktivisti Zelene Istre smatraju da je iz ovoga očito da opasne tvari završavaju tamo gdje ne bi smjele, a to se pak nikako ne smije zanemariti.