Kada su nedavno NATO-snage, a zapravo Amerikanci, Kanađani, Britanci i Nizozemci, u Afganistanu trpjele najveće gubitke i kada im je stvarno prijetio poraz od talibana, vojno zapovjedništvo NATO-a hitno je pozvalo Francusku za pomoć. NATO je tražio aktiviranje NATO-ove strateške rezerve - francuskog bataljuna namijenjenog upravo za takve situacije. Odgovor Pariza, međutim, bio je niječan. 'Francuski odgovor mora ostati u pripravnosti za slučaj komplikacija na Balkanu', stajalo je u šokantnom odgovoru što je iz Pariza odaslan u zapovjedništvo NATO-a u Monsu u Belgiji. Iza takve neuobičajeno oštre odbijenice Pariza stajala je francuska ministrica obrane Michele Alliot-Marie, koja je na nedavnom summitu u Rigi upropastila sve planove američkog predsjednika Georgea Busha i njegovih stratega rata protiv terorizma. Proširena 'koalicija voljnih' Bushova namjera širenja NATO-a od Atlantika do Pacifika, uključivanjem u partnerstvo pouzdanih američkih saveznika, Japana, Južne Koreje i Australije, čiji su vojnici rame uz rame s Amerikancima u Iraku, opet je pala u vodu upravo zbog žustre Alliot-Marie. U Rigi, na summitu NATO-a, čvrsto je stajala iza svog predsjednika Jacquesa Chiraca, koji se prometnuo u Bushova glavnog suparnika. Kao odlučna protivnica transformacije NATO-a u globalni vojni savez i njegovoga pretvaranja u 'svjetskog policajca', Alliot-Marie neumorno brani tezu da bi to narušilo transatlantsko savezništvo Europe i Amerike - koje i jest suština NATO-a. Američki plan poslao bi lošu poruku Zapada onima koji ne dijele zapadne vrijednosti i dalo povoda onima koji tvrde da je na djelu sukob civilizacija. I na kraju najvažnije, to bi pretvorilo Sjevernoatlantski savez u Bushovu igračku u njegovu ratu protiv terorizma, svojevrsnu proširenu 'koaliciju voljnih'. Tvrdoglava ministrica Zbog francuskog otpora, što ga je podržala belgijska i još neke europske delegacije, strateško partnerstvo NATO-a s dalekoistočnim zemljama, koje bi omogućilo savezu doseg do Pacifika, potpuno je nestalo iz završne deklaracije u Rigi. Francuska također odbija sudjelovati u NATO-ovoj misiji obuke i ustroja iračke vojske i policije, kojom je NATO ušao i u Irak. Tvrdoglava ministrica Alliot-Marie poručila je Amerikancima da bi se obuka mogla obavljati u Jordanu, Kataru ili Ujedinjenim Arapskim Emiratima, a ne u Iraku. Amerikanci i Europljani slažu se jedino oko jednog, da svijetu u 21. stoljeću prijeti sasvim drugi tip opasnosti od onih koje su mu prijetile u hladnoratovsko vrijeme, u kojem je i rođen NATO. Međutim, već u sljedećem trenutku, kada se razgovara o tome kako se tim opasnostima suprotstaviti - terorizmu, širenju oružja za masovno uništenje i režimima koji podržavaju teroriste - Amerikanci predlažu jedno, a Europljani nešto sasvim drugo. Ili preciznije rečeno, Europljani uglavnom odbijaju američke prijedloge. Tisuću Amerikanaca Za Amerikance je NATO iznimno važan, Bush ga je u Rigi nazvao najsnažnijim vojnim savezom u svjetskoj povijesti. Od oko 5.000 sudionika summita saveza čak je tisuću stiglo iz Amerike, što najbolje govori tko koliko važnosti pridaje NATO-u i čiji je - ne doslovno, naravno, jer u NATO-u se odlučuje jednoglasno - Sjevernoatlantski savez. I ne ulažu Amerikanci u NATO toliko bez razloga! NATO je doista danas respektabilan vojni savez, koji je opstao iako su mu mnogi predviđali brzu propast nakon raspada Varšavskog pakta. Savez koji je pobijedio u hladnom ratu, praktički bez ispaljenog metka, primio je u svoje okrilje dojučerašnje komunističke zemlje, nakon što su one prihvatile vrijednosti zapadne demokracije i slobodnog tržišta. Upravo je Amerika, kojoj je NATO pedesetih bio sredstvo za očuvanje postignuća u Drugom svjetskom ratu u zapadnoj Europi, bila najsnažniji zagovornik daljnjeg širenja saveza na istok. Pomoć samo u krajnjoj nuždi Iako je upravo to uspješno širenje jedno od najvećih postignuća NATO-a u zadnje desetljeće i pol, summit u Rigi prvi je summit od tada na kojem nema novih članica, ponajprije zahvaljujući podozrivim Europljanima, u prvom redu Francuzima, koji se pozivanjem na europske vrijednosti protive širenju na istok. Paradoks je da je predsjednik Bush u Rigi uspio u odlučnom zauzimanju za daljnje širenje, iako tek na sljedećem summitu, usprkos nevoljkosti Europljana, dok je dobio odbijenicu u onome što je bio najveći američki interes - ukidanju ograničenja koja omogućavaju vojnicima europskih zemalja da se drže podalje od vatre u Afganistanu. Nijemci i Francuzi pristali su pomoći, ali tek u slučaju krajnje nužde. Bush je uspio povući Hrvatsku, Albaniju i Makedoniju, ali i Srbiju, Bosnu i Crnu Goru. Štoviše, odlučno se zauzeo i za širenje NATO-a i na Gruziju i Ukrajinu, smjelo šireći viziju NATO-a u kojem bi se ujedinila cijela Europa, slobodna i demokratska. EU nije spremna za rat Nesporazum između Busha i Europe prenosi se i na vojna pitanja. Naime, još od devedesetih, a naročito od 11. rujna, Amerikanci stalno uvjeravaju europske saveznike da moraju modernizirati svoje snage, koje su, usprkos tome, uglavnom ostale tamo gdje su i bile. Europske zemlje ne žele trošiti previše na vojsku tako da je njihov prosjek ispod 2 posto BDP-a, dok američki iznosi čak gotovo 4 posto. Iako ne troše puno, Europljani svoje resurse razbacuju na bezbrojne projekte. Dok u SAD-u, primjerice, razvijaju samo jedan model borbenog tenka, u europskim zemljama postoje tri-četiri različita modela, a tako je i u slučaju ostalog oružja. Zato danas kažu da bi Europska unija jedva mogla izdržati jedan manji rat, ne previše udaljen od njezinog teritorija, i to samo uz pomoć Amerikanaca, dok Amerikanci mogu ratovati u dva ili tri rata istodobno. Međutim, nerazumijevanje na političkoj razini je toliko da Europljani danas pokušavaju formirati vlastite vojne snage, najviše na poticaj upravo Francuza. Paralelne snage I dok je osnivanje NATO-ovih snaga za brzu intervenciju (NRF), koje čine 25 tisuća vojnika sposobnih intervenirati bilo gdje u svijetu (što su dokazale lani u slučaju katastrofalnog potresa u Pakistanu), prošlo kroz teške porođajne muke, uglavnom zbog oklijevanja Europljana, bez Amerikanaca koji su ustrajali u planu od svega vjerojatno ne bi bilo ništa. No Europljani svejedno paralelno grade i vlastiti Eurocorps, duplirajući NATO-snage za brzu intervenciju, samo da bi izbjegli američko zapovjedništvo. Kako je nedavno primijetio jedan washingtonski analitičar, prije stotinu godina, Europljani, Britanci ponajprije, ratovali su i vladali svijetom, dok su Amerikanci moralizirali i razmišljali o izolacionizmu, razvijajući se u britanskoj zavjetrini. Danas pak Amerikanci ratuju, šireći svoj imperij mačem, a Europljani se razvijaju u zavjetrini. Pax Americana zamijenio je Pax Britannica. Samo je pitanje što će doći poslije Pax Americane. Sve se lomi na Afganistanu Sve se to lomi na pitanju Afganistana, u kojem NATO prvi put ratuje u kopnenom ratu, i to daleko od Europe. U Afganistanu svi najavljuju pobjedu i svima su puna usta odlučnosti i spremnosti, a nitko ne želi poslati dodatne snage, pa čak niti opremu. Francuzi, primjerice, ne dopuštaju korištenje svojih helikoptera izvan njihove misije na zapadu Afganistana.

