Etnički očišćeni gradovi

Predsjednik Helsinškog komiteta Bosne i Hercegovine Srđan Dizdarević jedan je od rijetkih koji se odvažio javno reći da je Sarajevo postalo jednonacionalni grad, ali da su i drugi bosanskohercegovački gradovi etnički očišćeni. U intervjuu za e-novine, Dizdarević iznosi podatke koji ilustruju tu činjenicu, ali i uvjerenja i nade da je prijeratna multietničnost BiH moguća. On kaže da je o jednonacionalnosti Sarajeva govorio sa aspekta ljudskih prava i sa stanovišta činjenice da je u ratu i neposredno nakon rata izvršeno etničko čišćenje, odnosno da je napravljena nova demografska slika Bosne i Hercegovine. Druga stvar koju sam htio da kažem je da sve vlasti bez razlike u BiH, nisu pokušale da tu sliku izmijene i da vrate ono predratno stanje. Naprotiv, radile su različitim metodama na tome da se očuvaju rezultati etničkog čišćenja, odnosno da se učini trajnim etnička homogenizacija na određenim teritorijama i dominacija određenih političkih struktura koje pretenduju da su ekskluzivni predstavnici Bošnjaka, Hrvata ili Srba. To je bila moja teza. Glavni grad Bosne i Hercegovine, Sarajevo, smatra Dizdarević, nije nikakav izuzetak u tom smislu. Za prvog čovjeka Helsinškog komiteta BiH Sarajevo je grad u kome danas nedostaje 140.000 Srba, da je učešće Hrvata u ukupnoj populaciji spalo sa sedam na tri posto, od četrdesetak hiljada na svega petnaest hiljada. Nezastupljenost nebošnjaka u strukturama vlasti, javnim preduzećima, sarajevskih opština, grada i kantona je još dramatičnija, jer tu učešće Srba i Hrvata ne prelazi 10%. To je problem, jer Sarajevo ima dodatnu obavezu, jer je glavni grad BiH. Morao bi prvi da izliječi te ratne posljedice i da pokuša da uspostavi ponovo tu poljuljanu multietičnost. Drugo, Sarajevo je grad koji je bio kosmopolitski prije rata, u bosanskohercegovačkim okvirima multietično, i bilo bi logično da se tu učini taj prvi iskorak. U njega su uprte oči, o njemu živi još uvijek iluzija o nekakvoj multietičnosti koja je duboko poljuljana. Na pitanje koliko je teško biti Srbin i Hrvat u Sarajevu sa aspekta ljudskih prava, Dizdarević odgovara: Teško je, ali tu ima nekoliko stvari koje treba napomenuti. Prva stvar je da onaj mali broj Srba i Hrvata koji su bili svo vrijeme rata u Sarajevu i koji pripadaju intelektualnoj, umjetničkoj eliti, u biti, nemaju problema. Ali, svi oni koji pokušavaju da se vrate ili su se vratili, svi oni koji žive u kvartovima Sarajeva van opštine Centar i Novo Sarajevo, svi oni koji rade druge poslove, a ne predstavljaju elitu na univerzitetima, nisu advokati i ljekari-svi oni imaju ogromne teškoće. Radi se tu o jednoj diskriminaciji na etničkoj osnovi, o problemima koje ljudi imaju i pri zapošljavanju i dobijanju bilo kakve druge podrške, ljekarske i socijalne pomoći, do toga da su djeca diskriminisana i u tim komšilucima koji su dominantno bošnjački. Imate situaciju da vlast ne vraća imovinu Srpskoj pravoslavnoj crkvi u Sarajevu. To je jedna svinjarija također koja znači diskiminaciju prema Srbima. Prema Dizdarevićevim riječima, više je povoda za trenutno stanje u glavnom bosanskohercegovačkom gradu. Porodica, mediji, škola, vjerski službenici utiču da se djeca truju nacionalizmom i nasiljem. On kaže da odgovorni ljudi BiH treba da učine prvi iskorak i da to počnu da liječe. Ništa bolja situacija, smatra Dizdarević, nije ni u Banja Luci. Ne mogu sa stoprocentnom sigurnošću da govorim o situaciji u Banja Luci, ali znam da je vrlo neugodno biti povratnik Bošnjak i da su to ljudi druge klase, građani drugog reda. Uprkos podacima koje iznosi, Dizdarević vjeruje u multietičnost i Sarajeva i Banja Luke, i to iz dva razloga. Prvo, vjerujem zato što je ona istorijski potvrđena na tlu BiH, ona je živjela dugi niz godina i nju su poremetile vanjske snage. Nisu se Bosanci i Hercegovci razdvojili zbog toga što oni nisu više mogli zajedno jedni s drugim, već je taj poticaj i ta podjela došla izvana.
Drugi razlog je taj što mislim da smo mi Bosanci i Hercegovci kao prosječni evropejci, normalni muškarci i žene, i da mi te evropske vrijednosti koje znače otvorenost i prihvatanje drugog i različitog moramo prihvatiti. Samo treba stati u kraj ovom konstantnom trovanju međunacionalnih odnosa, igri na nacionalističku kartu na kojoj jašu naši nacionalisti, znajući, nažalost, da je to dobitna varijanta u predizbornim kalkulacijama u čemu im nemalo pomažu i vjerski lideri. Upitan koliko je moguće postići multietičnost ako se zna koliki je postotak nepismenih u BiH i malog procenta građanski orijentisanih građana, predsjednik Helsinškog komiteta BiH kaže: Problem jeste nepismenost. Ovdje nedostaje i demokratska kultura i pismenost u domenu ljudskih prava. Ljudi nemaju osjećaj da su oni gazde, da oni glasajući, birajući svoje opcije, mogu da utiču na karakter vlasti. Ljudi ovdje imaju nekakav osjećaj fatalizma i odnose se prema tome kao da je sve unaprijed dato. Naravno da je svih nas aktera i u civilnom društvu funkcija da pomažemo da dođe do osvješćivanja i buđenja ljudi i do toga da počnemo da utičemo na način kojim bi političari morali da budu odraz onoga što građani BiH žele. I ono što jeste optimistično jeste da ipak nekih pomaka naprijed ima, da se glas građana, njihovih udruženja jače čuje, da smo malo zubatiji nego što smo bili prije. Ono što nedostaje u ovom trenutku jeste jedna ozbiljna politička opcija, stranka ili jedan niz stranaka koji bi mogli da budu alternativa sadašnjem političkom vodstvu koji ne može da odvede Bosnu i Hercegovinu u ništa dobro, i to je jedan od naših ključnih problema. Nedostatak političke alternative koja bi mogla da okupi kvalitet i energiju ove zemlje, koja bi znala da progovori u ime istinskih interesa Bosanaca i Hercegovaca.