Govoreći prošle subote u Parizu, papa je rekao: Nisu li novac i žeđ za posjedovanjem, za moći pa čak i za znanjem, skrenuli čovjeka s prave sudbine? Kao pravu sudbinu odnosno pravi cilj čovjeka papa, u svom govoru, navodi radost vječnog življenja s Bogom. Ostavi li se po strani pitanje što je prava sudbina većeg dijela čovječanstva koji nisu ni kršćani ni katolici, ostaje činjenica da je sudbina za preveliki broj ljudi glad, siromaštvo, nedostupnost zdravstvene zaštite i obrazovanja, strah od susjeda i sutrašnjice, tlo na kojem najbolje uspijevaju opresivni režimi i ekstremizmi svake vrste. U Francuskoj, u kojoj je papa govorio, i u Europi općenito, ti problemi nisu možda u prvom planu kao u nekim drugim dijelovima svijeta, upravo zbog toga što se većina građana svojim prihodima i participacijom u vlasti (obično vrlo skromnom) uzdigla iznad besperspektivnosti bijede i političke nemoći.
Foto: Benedikt XVI u Francuskoj je podsjetio na stari odnos Crkve spram ljudske želje za spoznajom Papina kritika bila bi na mjestu ako nije usmjerena na obične ljude, za koje bi pravednija distribucija novca i moći bila dobra, nego prema dijelu onih koji vladaju i upravljaju, i kod kojih su težnja ka zloporabi političke moći i gramzivost gotovo jednako prisutni kao i u prezrenim diktatorskim režimima i brutalnim teokracijama i tek nešto suptilniji, u znaku Armani odijela, a ne uniformi. Ali stavljati u isti koš žeđ za moći i posjedovanjem i žeđ za znanjem neprimjereno je, neistinito i, uzevši u obzir da izjave istaknutih pojedinaca i autoriteta u velikoj mjeri oblikuju javno mnijenje, zabrinjavajuće. Možda je papa mislio na zloupotrebu moći koju znanje može dati, ali to je upravo u suprotnosti s čovjekovom željom za znanjem, kao što je zloupotreba svakog plemenitog ljudskog poriva ili aktivnosti. Ako je papa govorio u parabolama ili prispodobama, kako se parabole prevode u novom prijevodu Novog zavjeta, za tim zaista nema potrebe; gotovo svi novinari shvatili su ga doslovno i pišu da papa poziva vjernike da odbace moderne idole novca, vlasti i pretjerane želje za znanjem. Može se nagađati da je na papinu izjavu utjecao veliki publicitet kojim je, neposredno prije njegovog puta u Francusku, praćen početak rada novog akceleratora ispod francusko-švicarske granice i pisanje o potrazi za Božjom česticom - Higgsovim bozonom. Za ogromnu većinu ljudi ti vrhunci znanosti daleki su kao za sljemenskog planinara uspon na K2. Međutim, žeđ za znanjem nije rezervirana samo za vrhunske znanstvenike. Naše djetinjstvo ispunjeno je željom za znanjem i sposobnošću da učimo. Težnja za znanjem osobina je koja vodi ljudsku vrstu od pronalaska vatre do današnjih tehnologija, od traženja ljekovitog bilja do modernih bolnica, ali i od permanentno zaraćenih hordi, plemena i nacija ka zajedničkom identitetu i suradnji. Koraci na tom putu mogli su počinjati gotovo djetinjim pitanjima, Zašto dužina sjene štapa nije ista u Aleksandriji i u Sieni?, Hoće li moj sat ići jednako ako odem u drugi grad?, ali su često završavali propitivanjem propisanih istina ili, još gore, postojećih religijskih dogmi i usvojenih društvenih nepravdi i nesloboda. Ne čudi da su gotovo sve ustoličene religije i totalitarni politički režimi imali notorno negativni odnos prema dovođenju u pitanje etabliranih apsolutnih istina i da su na ljudsku želju za znanjem, kao izvorom takvih neugodnih ideja, gledali s podozrenjem. Taj negativni odnos i ta vrsta podozrenja prati kršćanske i Katoličku crkvu od njihovog nastanka, kroz Srednji vijek, pojavljuje se u njihovim dogmama i njihovoj praksi tokom 1600 godina i teško ga se oslobađaju i danas. Svi problemi, prema Starom zavjetu, počinju s prvim, istočnim, grijehom, koji svi mi nasljeđujemo, a koji se sastoji u tome da su Adam i Eva, unatoč zabrani autoriteta, pokazali žeđ za znanjem i ubrali plod s drva spoznaje.
Foto: Slika Svetoga Augustina, koji je znatiželju smatrao jednom od najgorih bolesti Jedan od neprikosnovenih autoriteta kršćanstva, Sv. Augustin, koji živi na kraju Antike i za kojim se spušta mrak Srednjeg vijeka na Evropu, govoreći o svom raskalašenom životu u mladosti, kaže: Postoje i drugi oblici napasti, čak i opasniji. To je bolest znatiželje. To nas tjera da pokušamo otkriti tajne prirode, tajne koje su izvan našeg razumijevanja, koje nam ne mogu razotkriti ništa i koje čovjek ne treba željeti da zna ... Ali želja za znanjem, kao ljudska karakteristika, nerijetko se pojavljivala i kod svećenika unutar crkve i, unatoč svim progonima i zatiranjima, nicala je i ponovo nicala poput mekih stabljika graška u samostanskom vrtu Gregora Mendela, lokalnog župnika iz Brna. Ljudi koje se bave znanošću, metode koje primjenjuju – preispitivanje vlastitih i tuđih uvjerenja, i greške s kojima se pri tome stalno susreću, trebale bi učiti skromnosti i toleranciji. To nije uvijek tako, jer znanstvenici imaju i drugih ljudskih karakteristika, ali da se greške u vlastitim uvjerenjima priznaju, da znanost zapravo počinje tamo gdje se može pogriješiti, općenito su prihvaćeni principi. Kod Crkve priznanje vlastitih grešaka i grijehova struktura ide mnogo teže. Trebala je moralna snaga jednog izuzetnog pape, Ivana Pavla II, da bi se Katolička crkva 2000. godine ispričala i zamolila oprost od Židova, heretika, Roma, žena i domorodaca za sve grijehe i zla koja su im učinjena s njene strane. Stav Katoličke crkve prema znanosti evoluirao je pod pritiskom argumenata i promjena; nije više u poziciji da bude pokroviteljski, a polako prestaje biti i negativan. Danas bi se taj odnos mogao sažeti u marktvenovskom aforizmu: Bolje pročitati prognozu vremena prije nego se molimo za kišu. Za najpoznatiji (iako ne i najdrastičniji) progon znanstvenika, za proces Inkvizicije protiv Galileja, prijetnju mučenjem i višegodišnji kućni pritvor, Vatikan se prvi put ispričao 1992., izdavši pitijsku ispriku: Iz Galilejevog slučaja može se izvući pouka primjenljiva na slične slučajeve danas i u budućnosti. Često se događa da je dva različita, suprotstavljena viđenja moguće obuhvatiti širim shvaćanjem koje ih integrira.
Foto: Vatikan se za proces Inkvizicije protiv Galilea Gaileia ispričao tek 1992. godine, i to pitijskom isprikom
Širina shvaćanja i tolerancija prema drugim mišljenjima prirodna je posljedica želje za znanjem, a nikada dogmi i propisanih istina. Živimo u svijetu visoke tehnologije koja se pojavila kao nusposljedica naše žeđi za znanjem, ali u koju su utkane i težnje ka moći i posjedovanju. Bez te tehnologije standard života koji danas podrazumijevamo ne bi bio moguć niti bi postojeći broj ljudi na Zemlji bio održiv. Istovremeno, ta tehnologija, u kombinaciji s našim plemenskim atavizmima i gašenjem radoznalosti i volje za slobodnim razmišljanjem, tim bjekstvom od slobode, postala je ozbiljna prijetnja. Želja za znanjem ide u red ljudskih vrlina kao što su dobrota i suosjećanje, ona je dar u našem djetinjstvu, a njeno postojanje i u poznijim godinama uvijek je znak mladosti i vitalnosti duha. Dok nas prati, ostaje nada da je znanje naša sudbina ili, kako bi rekao pjesnik: Vidjeti svijet u zrnu pijeska
I nebo u divljem cvatu;
Zadržati beskonačnost na dlanu ruke
I vječnost u jednom satu.
(W. Blake, Predznaci nevinosti)