Nedavnim odlaskom premijera javni govor kao da se veoma ubrzao i zgusnuo: sve češće se iznose dokazi da je car gol, to jest državna blagajna poharana. Postoji i nekakav opći konsenzus da će ujesen biti socijalnih nemira, izvjesno je da nam dolaze MMF i Svjetska banka, no razmišljanja kao da zastaju u toj vremenskoj točci, nigdje ni riječi što će biti za godinu, pet ili deset, tek ponešto mrmljanja da će „biti teško", kao da pred nama stoji jedna, kako veli Hegel, loša beskonačnost.
Najvjerojatnije objašnjenje za ovaj neobičan nedostatak kratkoročnih, a kamoli srednje- ili dugoročnih prognoza budućnosti naše zemlje u kojoj, kako veli Hrvoje Hribar, budućnost ustrajno kasni, jest da na vidiku nema nikakve snage koja bi mogla biti pokretačem promjena nabolje: ni odozdo (iz naroda), ni iznutra (intelektualci), ni odozgo (vlada, država uopće), ni sa strane (opozicija), niti izvana (EU, MMF). Pa krenimo redom, odozdo.
Odozdo i iznutra
U toj lošoj beskonačnosti mali čovjek zaokupljen je prilagođavanjem na novu društvenu stvarnost usvajanjem novih vrijednosti, rječnika i snova, istovremeno boreći se za preživljavanje u sveopćem osiromašivanju. Iako je društvena stvarnost nova, ovakav model reakcije na stvarnost već je mnogo puta viđen u našoj povijesti, a briljantno ga je fiksirao intelektualac od soja kakvog upravo danas strahovito trebamo za poticanje promjena iznutra, Krleža, u baladi Khevenhiller: Nigdar ni tak bilo / da ni nekak bilo / pak ni vezda ne bu / da nam nekak ne bu.
U 'lošoj beskonačnosti' mali čovjek zaokupljen je prilagođavanjem na novu društvenu stvarnost usvajanjem novih vrijednosti, rječnika i snova, istovremeno boreći se za preživljavanje u sveopćem osiromašivanju; iako je društvena stvarnost nova, ovakav model reakcije na stvarnost već je mnogo puta viđen u našoj povijesti
U toj odi svjetonazoru preživljavanja opjevana je za nas tipična rezignacija malog čovjeka nedoraslog velikim povijesnim gibanjima: iako su okolnosti na svaki način po nas nepovoljne, ipak ćemo mi mali ljudi, kao i uvijek, nekako preživjeti. Pitanje o smislu takvog preživljavanja, tog trajanja radi trajanja, posve izostaje, ili, ako se i postavlja, ne nalazi odgovora. Sreća, u smislu engleskoga happiness, radosti življenja, a ne sudbinske sreće, luck (nije li čudno da naš jezik ne razlikuje te dvije različite sreće?), u nas se danas definira kao odsustvo veće nesreće. Kao na litoralnoj zoni obale gdje deru valovi i stalne morske mijene, najbolje preživljavaju sitnije životne pojave: oklopljena ili sluzava stvorenjca, i mahovina - bez korijena, a opet čvrsto prianja. Često se poteže metafora hrvatske močvare, koju također dugujemo Krleži, no ne vrvi li i ne buja li i močvara životom, premda sitnim?
Oni koji si ipak postavljaju pitanje vrijedi li živjeti život nedostojan čovjeka ne nalaze odgovor bitno različit od briljantne poante Jure Franičevića - Pločara u pjesmi o Matiji Ivaniću: drukčije ne more bit / ol juski živit / ol juski / umrit.... Japanci tako osmišljavaju seppuku, ritualno samoubojstvo: ako nisi mogao živjeti kao čovjek, a ono barem umri kao čovjek. Ja nisam pristalica takvih rješenja. (Uzgred, kad na hrvatskoj wikipediji tražite članak o Juri Franičeviću - Pločaru, ona vam ponudi članak o Juri Francetiću.)
Odlična ilustracija ove tradicionalne melankolije i filozofije preživljavanja kroz pasivnost sadržana je u socijalističkoj domislici "ne možete vi mene tako malo platiti koliko malo ja mogu raditi". U društvenoj strukturi sličnoj današnjoj, samo što su onda "oni gore" bili socijalistički rukovodioci, okretnost našeg malog čovjeka bila je kao i danas, sadržana u nepokretnosti, nečinjenju. Imajući na umu da biti građaninom ne znači puko pripadanje jednom društvenom sloju, već da je građanin po definiciji aktivist, ispada da ova država ni u čemu toliko ne oskudijeva koliko u građanima (istovremeno pateći od viška malograđana).
Odozgo
Za razliku od projekta stvaranja građanstva, koje bi imalo biti okosnicom kapitalističkog društvenog ustroja, projekt stvaranja hrvatske države fantastično je uspio - rijetko se koji narod može podičiti tako potpunim i obilnim ostvarenjem svog sna. Evo matematičke potkrepe ovoj tvrdnji.
Dakle: naša država čvrsto počiva na 21 županiji, 127 gradova i ni više ni manje nego 429 općina, dakle, gotovo 600 jedinica lokalne samouprave.
Na ovaj ili onaj način za državne je jasle vezan ogroman broj naših građana. Tako u državnim službama radi više od četvrt milijuna hrvatskih građana, mirovinu prima gotovo 1,2 milijuna građana, a status branitelja ima negdje oko pola milijuna hrvatskih građana; tu je još i oko četvrt milijuna nezaposlenih, od kojih 60 tisuća prima novčanu naknadu za nezaposlenost. (Za one slabijeg pamćenja, podsjetimo da je 1991. godine bilo više od 1,8 milijuna zaposlenih koji su uplaćivali doprinose u fond mirovinskog osiguranja, te 720 tisuća umirovljenika. Danas, niti dvadeset godina kasnije, ima manje od 1,6 milijuna zaposlenih, dok je umirovljenika, kako je rečen, gotovo 1,2 milijuna, to jest, na svakog zaposlenog dolazi približno jedan umirovljeni ili nezaposleni hrvatski građanin.)
Pribrojimo li tu još i hrvatske građane zaposlene u različitim tvrtkama koje na ovaj ili onaj način posluju s državom (nabava, građevinski radovi, kulturne institucije, primaoci državnih subvencija isl.), pučkoškolska matematika veli da je na državnoj sisi, ili sličnom nježnom sponom za državu vezana, gotovo polovica hrvatskih građana.
Sa strane i izvana
Sveopćem beznađu svakako doprinosi i oporba, hrvatska varijanta političke opozicije. Za razliku od opozicije kakva djeluje u drugim zemljama, a kojoj je osnovna karakteristika da se želi uzverati u vlast i zna što bi onda s vlašću činila, hrvatska oporba nema pojma što bi s vlašću da joj kojom nevoljom padne u krilo. Jer, da zna, imala bi nekakve programe, elaborate, opsežne pisane materijale uopće, primjerice, stotinjak stranica nacrta reforme zdravstva. Do časa predavanja ovog teksta u tisak program oporbe dostupan javnosti bio je dug po prilici koliko i jelovnik u saborskom restoranu.
Što se tiče Evropske Unije, radi se o nad-državi koja ima dovoljno vlastitoga svraba, a sve o MMF-u i Svjetskoj banci stane u jednu riječ: Argentina.
Straga
Za razliku od projekta stvaranja građanstva, koje bi imalo biti okosnicom kapitalističkog društvenog ustroja, projekt stvaranja hrvatske države fantastično je uspio
Pa kako se desilo da smo ovako zaglavili? Najvjerojatnije, zbog logičke pogreške; kako je logika grana filozofije, u narodu koji filozofiranje koristi kao pogrdnu riječ logičke pogreške nisu nikakva neobičnost. Vjerojatno je tome doprinijelo i gledanje previše holivudskih melodrama gdje on i ona nakon mnogo peripetija na kraju padnu jedan drugom u zagrljaj, ekran se zatamni, što znači da će oni od tog časa nadalje živjeti život iz snova u vječnoj ljubavi i sreći. Tako je nekako zamišljeno i spajanje našeg naroda sa svojom državom, nakon čega bi, holivudskom logikom, oni trebali zajedno uživati u ostvarenju dugo sanjanog sna. Ispalo je da se država mnogo sretnije udala no što se narod oženio. No to nismo mogli znati, jer nigdje nema riječi o tome što biva sa sretnim parovima kad se filmski ekran zatamni.
No vratimo se logičkoj pogrešci čiji su korijeni stari više od pola stoljeća. Ovako: u bivšoj državi nikad nije provedna otvorena rasprava o prirodi hrvatsko-ustaške relacije, već je potisnuta u „naređeni zaborav", tako da se Hrvate - iako su bili priznati kao ravnopravni borci protiv fašizma - i dalje smatralo kolektivno krivima za ustaške zločine. Ta vrsta pristranosti bila je vrlo očita, primjerice, u slamanju Maspoka 1971. godine, za razliku od sličnih pokreta u Ljubljani i Beogradu. Od te godine je sve što je samo izdaleka moglo nalikovati na naznaku hrvatskog nacionalizma i nacionalnog osjećaja uopće, bilo apsolutni tabu. Patnja je Hrvata bila prvenstveno na simboličkoj razini, a ne na ekonomskoj ili nekoj drugoj: šahovnica, hrvatska zastava, hrvatska himna, isticanje nacionalnosti i nacionalnih oznaka uopće, bili su anatemizirani. Tako je san o hrvatskoj državnosti bio osobito snažan na toj simboličkoj razini, a nacionalna držva pojmljena prvenstveno kao medij slobodnog izražavanja nacionalnog osjećaja i simbolike. Eto, to je ta logička greška. A nitko nam nije htio reći da je država u svojoj biti administrativna struktura kojoj je temeljna svrha da servisira potrebe svojih građana.
Naprijed
I eto nas tu gdje jesmo, usred ostvarenja našeg sna: sa snažnom državom u kojoj do mile volje možemo izražavati svoj nacionalni osjećaj, dičiti se našom nacionalnom heraldikom, pod stare dane učiti svoj materinji jezik i izgovarati jezičke nakarade kao što su „suvrst" i „razvrstba" (neću vam reći što je to; valjda znate hrvatski). Međutim, osim zadovoljenja ove vrste potreba postoje i neke druge - ili, postoje bar kod one druge polovice hrvatskih građana koji nemaju priključak na državnu sisu.
Kako dalje? I tu nas sputava jedna kognitivna barijera: uvjerenje da osim krležijanskog pretvaranja našeg naroda u biomasu iz koje će multinacionalne kompanije po volji grabiti najobrazovanije ljude, te franičevićevskog mlaćenja u uličnim sukobima, nema trećeg načina.
Dobra je vijest da je pred nama cijela jedna loša beskonačnost za vrijeme koje ćemo moći temeljito razmisliti, pa i filozofirati o trećem načinu kako da naša država napokon postane servis nas hrvatskih građana, a ne obratno.
Miroslav Krleža: Khevenhiller
SERENISSIMUSA ARCHIDUXA CAROLUSA
TABORNJIK GENERALKVARTIRMAJSTER
KHEVENHILLER NA TLAKI ZIDA NOVI
BANSKI FESTUNG CAROLOSTADIUM
A.D. 1579.
Nigdar ni tak bilo
da ni nekak bilo.
da nam nekak ne bu.
Kajti: kak bi bilo da ne bi nekak bilo,
kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo.
Tak i vezda bude da nekak ne bude,
kakti biti bude bilo da bi biti bilo.
Ar nigdar ni bilo da ni nišće bilo,
pak nigdar ni ne bu da niščega ne bu.
kak je tak je, tak je navek bilo,
kak bu tak bu, a bu vre nekak kak bu!
Kajti nemre biti i nemre se zgoditi,
da kmet ne bi trebal na tlaku hoditi.
Nigdar još ni bilo, pak nigdar nemre biti,
da kmet neje moral na vojščinu iti.
Kajgod kadgod bilo, opet je tak bilo,
kak je bilo, tak je i tak bude bilo.
Kak je navek bilo, navek tak mora biti,
da muž mora iti festunge graditi,
bedeme kopati i morta nositi,
z repom podvinutim kakti kusa biti.
Kmet nezna zakaj tak baš mora biti
da su kmeti gladni, a tabornjiki siti.
Ar nigdar ni tak bilo da ni nam tak bilo,
pak nigdar ni ne bu da kmet gladen ne bu,
kajti nigdar ne bu na zemlji ni na nebu,
pri koncu pak Turčin potukel nas se bu.
A kmetu je se jeno jel krepa totu, tam
il v katedrale v Zagrebu,
gde drugog spomenka na grebu mu ne bu
neg pesji brabonjek na bogečkem grebu.
Jure Franičević-Pločar:
I SAD MI SE DIGOD PARI DA
ČULEN RIČI MATIJA IVANIĆA
PRID POČETAK BUNE
