Država se rješava plastičnog otpada

Konačan je to modus kojim država rješava pitanje plastike, a u spomenuti kilogram za naknadu od kunu i pol, izuzev plastičnih vrećica, ulazi i ostali plastični otpad. Konkretno, građani zajedno s vrećicama mogu vraćati i plastične čaše od jogurta, bočice šampona, ambalažu paste za zube, neupotrebljivo plastično posuđe i slično. S druge strane, veliki trgovački lanci, primjerice, za tonu svojih plastičnih vrećica obvezni su plaćati 1500 kuna. Mjera je to propisana Izmjenama i dopunama Pravilnika o ambalaži i ambalažnom otpadu koji stupa na snagu ovih dana. Dokument koji potpisuje Ministarstvo zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva objavit će se u Narodnim novinama te osam dana kasnije postati važeći.
No, kada i gdje će građani točno vraćati plastične vrećice i ostalu plastiku, pitanje je koje se rješava posebice na gradskoj razini.
Naime, nacionalnu koncesiju za otkup navedenog otpada dobila je zadarska tvrtka Eko Velebit. Pojedina komunalna društva, objašnjava Ronald Milanja, član Uprave i komercijalni direktor koncesionara, već su uredila način na koji će građanima omogućiti selektiranje i prikupljanje otpada.
Ministarstvo je krenulo s PET ambalažom, a sada su na red došli polimeri, odnosno plastika, zato što po volumenu čini oko 30 posto u ukupnom otpadu, objašnjava Milanja i potvrđuje kako je cilj smanjiti uporabu plastičnih vrećica i naknadom ih stimulirati na povrat.
Ovisno o dizajnu, cijena jednog kilograma plastičnih vrećica kreće se između 20 i 30 kuna. Propisanih 1500 kuna za tonu povećat će njihovu cijenu za 10-ak posto, ali neće utjecati na konkretnu proizvodnju.
Tako barem smatraju u tvrtki Muraplast gdje objašnjavaju i da plastične vrećice vizualno onečišćuju okoliš, ali ne zagađuju zemlju, vodu niti zrak. Kažu kako vrećicama treba nekoliko godina za razgradnju, a ne 1000 godina što tvrde oni koji ne znaju ništa o tome.