Zbog čega je Deneš Šoja, saborski zastupnik mađarske nacionalne manjine na vojnom sudu u Osijeku 1993. nepravomoćno osuđen na devet godina zatvora, otkriva Feral

Deneš Šoja, saborski zastupnik mađarske nacionalne manjine i predsjednik SDP-a u Kneževim Vinogradima, u Baranji, u petak, 11. siječnja, izgovarajući tekst prisege, naći će se u neobičnoj situaciji. Prisežući "svojom čašću" i obvezujući se kako će "poštovati pravni poredak" Republike Hrvatske, Šoja se vjerojatno sjetio kako mu je, prije manje od 16 godina, ista ta Republika Hrvatska sudila za podrivanje njenog pravnog poretka, te ga, na Vojnom sudu u Osijeku, zbog djela sabotaže, nepravomoćno osudila na devet godina zatvora. Novopečeni saborski zastupnik Deneš Šoja nije doduše odležao ni dana, a kako ta epizoda njegova života nije i sastavni dio njegova službenog životopisa, valja je, zbog javnosti koja to ima pravo znati, detaljnije ispričati. Pisano jamstvo Šoja, koji će u travnju ove godine navršiti 65 godina života i nakon saborskog mandata otići u znatno veću mirovinu od one koju bi ostvario svojim dosadašnjim, u najvećoj mjeri političkim radom (Šoja je trenutačno i načelnik općine Kneževi Vinogradi), do pred rat bio je jedna od najmoćnijih ljudi u Baranji. Kao Mađar, idealno se uklapao u tadašnje partijske nacionalne strukture, pa je obnašao razne funkcije, a rat ga je zatekao na mjestu predsjednika Izvršnog vijeća tadašnje općine Beli Manastir. Kad je Baranja, početkom rata u Hrvatskoj, u kolovozu 1991. pala, Šoja je otišao u Mađarsku, i za razliku od mnogih njegovih sunarodnjaka, nije se uključio u obranu Hrvatske. U to vrijeme bio je vojni obveznik (imao je tada 48 godina), no očito je procijenio da mu je u Mađarskoj sigurnije, pa je ondje ostao sve do mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja, da bi se tek 1997. vratio u svoje Kneževe Vinograde. Kazneni postupak protiv Deneša Šoje započeo je 1. srpnja 1992., u vrijeme dok se on nalazio u Republici Mađarskoj. Vojno javno tužiteljstvo u Osijeku stavljalo mu je na teret kazneno djelo prijevare, opisano u članku 142. tadašnjeg kaznenog zakona, smatrajući ga odgovornim za nestanak osam autobusa osječke tvrtke Panturist koji su prometovali u Baranji. Naime, kako su u Baranji u srpnju, a naročito u kolovozu 1991. ratna zbivanja već naveliko eskalirala, ta je tvrtka, zbog sve težeg odvijanja prometa, podignutih barikada i nicanja samozvanih seoskih straža, bila u strahu od mogućeg gubitka svojih vozila. No, Deneš Šoja, u svojstvu predsjednika Izvršnog vijeća općine Beli Manastir, održat će s predstavnicima osječkog Panturista sastanak i tog im dana, 6. kolovoza 1991., izdati službeno pisano jamstvo, u općinskom protokolu zavedeno pod brojem 2100-07-04-91/20 u kojem navodi kako je prometovanje Baranjom sigurno te kako za tvrtku Panturist neće nastati nikakve štete nastavi li prometovati na tom području. Žigom Izvršnog vijeća i svojim potpisom, Šoja je jamčio da će sva eventualno nastala šteta Panturistu biti pokrivena od strane tadašnje belomanastirske općine. Štoviše, Šoja je u pisanoj garanciji tvrdio kako se "linijski prijevoz putnika i prtljage" može odvijati "sigurno i nesmetano na cijelom području Baranje", te jamstvo potkrijepio tvrdnjom kako "neće biti maltretiranja ni legitimiranja vozača i putnika". U Informaciji broj 1810-05/91, sastavljenoj upravo na dan kada je pala Baranja, 23. kolovoza 1991., informaciji koju je sačinio osječki MUP, a potpisao tadašnji načelnik odjela operativnih poslova javne sigurnosti Ante Matković, navedeni su tipovi i registracijske oznake osam autobusa zauvijek ostalih u formirajućoj "Republici Srpskoj Krajini". Radilo se o autobusima marke TAM i Sanos, različitih tipova, ukupne vrijednosti tadašnjih 4.835.119 hrvatskih dinara. Prikriveno i podmuklo Šojino jamstvo, trajalo je, međutim, tek tjedan dana, a osječka tvrtka Panturist, koja je po Šojinom nagovoru i unatoč upozorenjima direktora te prijevozniče tvrtke Stjepana Frigana o rizicima od mogućeg gubitka vozila, ostala je 13. kolovoza, kada je promet prekinut, bez osam svojih autobusa. Direktor Panturista Frigan, u službenoj policijskoj zabilješci, tvrdio je kako je stanje u Baranji već početkom ljeta 1991. bilo vrlo opasno, te kako je već tada dolazilo do fizičkog maltretiranja vozača, pa je ta tvrtka razmišljala o povlačenju svojih autobusa i ukidanju linija, no tome se, rekao je, izričito protivio Deneš Šoja. Osječko Vojno tužilaštvo temeljem policijske prijave o nestanku osam autobusa već će 8. srpnja 1992. pod brojem KT 1687/92 dati nalog istražnom sucu Vojnog suda u Osijeku da o cijelom slučaju provede istragu. Taj je nalog potpisao tadašnji zamjenik vojnog tužitelja Dragan Pandžić. Rješenje o provođenju istrage protiv Šoje doneseno je 26. kolovoza 1992. i zavedeno je pod oznakom Kio-211/92-2. Istražni vojni sudac Marijana Garac kvalificirao je kazneno djelo kojim se teretilo Šoju pod članak 236. tadašnjeg Krivičnog zakona RH, odnosno pod sabotažu, stavljajući na dušu Šoji "ugrožavanje Ustavom utvrđenog državnog i društvenog ustroja na prikriven i podmukao način" čime je, "u obavljanju svoje radne obveze prouzrokovao znatnu štetu". Istoga dana kada je protiv Šoje doneseno rješenje o provođenju istrage, 26. kolovoza 1992., određen mu je i pritvor, a kako nije bio dostupan hrvatskim organima gonjenja, za njim je raspisana i tjeralica pod brojem Kio 211/92-4. Mjesec dana kasnije, 28. rujna 1992., Vojno tužiteljstvo u Osijeku podiglo je protiv Šoje optužnicu tereteći ga za podrivanje ustavnog poretka, smatrajući ga odgovornim za nestanak osam autobusa, jer je inicirao sastanak na kojem je, iako je znao političko-sigurnosne prilike u Baranji, tvrdio da nema opasnosti za njihovo prometovanje. U optužnici koju je potpisao Dragan Pandžić stajalo je i kako se Šoja "kasnije uključio u četničke formacije" u tada već okupiranoj Baranji. Kako je Šoja sve to vrijeme bio u Mađarskoj, dakle nedostupan hrvatskim vlastima, određen mu je branitelj po službenoj dužnosti. Zanimljivo, za branitelja mu je dodijeljen Nediljko Rešetar, osječki advokat koji će široj javnosti postati poznat kao odvjetnik Antuna Gudelja, ubojice šefa osječke policije Josipa Reihl-Kira. Rješenje o suđenju Šoji u odsutnosti donio je 20. siječnja 1993. predsjednik sudskog vijeća Vojnog suda u Osijeku Marko Dumančić, koga je hrvatska javnost imala prilike upoznati kao člana braniteljskog tima Branimira Glavaša na aktualnom suđenju za ratne zločine na Županijskom sudu u Zagrebu. U Tomčevu kabinetu Glavna rasprava bila je zakazana za 20. svibnja 1993., a 27. svibnja iste godine Šoja je proglašen krivim i izrečena mu je kazna od devet godina zatvora. U šest stranica presude obrazloženo je kako je Šoja, mada je znao stvarno stanje prilika u Baranji, izdao pisano jamstvo tvrdeći kako su prilike ondje sigurne. Njegov branitelj po službenoj dužnosti Nediljko Rešetar uložio je žalbu Vrhovnom sudu na nepravomoćnu presudu Vojnog suda, tvrdeći kako je Šoja samo postupao po napucima središnje vlasti u Zagrebu. Rešetar je u žalbi naveo da se prije izdavanja pisanog jamstva Šoja konzultirao s Josipom Manolićem i Žarkom Domljanom, tadašnjim predsjednikom Vlade, odnosno Sabora, kao i s predsjednikom osječkog Izvršnog vijeća Srećkom Lovrinčevićem i načelnikom osječke policije Matom Šalinovićem. Rešetar je spomenuo navodni sastanak održan u kabinetu dr. Zdravka Tomca, tada potpredsjednika Vlade nacionalnog jedinstva, 14. kolovoza 1991., na kojem su uz Šoju i njegove suradnike Rudolfa Emerta i Stevana Kišpala sudjelovali i Bosiljko Mišetić i Luka Bebić, a na kojem se razgovaralo o naporima za normalizaciju života u Baranji. Rešetar je u žalbi upućenoj Vrhovnom sudu naveo i kako je Šoja bio uveden u vojnu evidenciju 15. listopada 1991., da mu je izdana hrvatska osobna iskaznica 19. rujna 1992. godine, te da je u Hrvatsku iz Mađarske "uredno dolazio". Vrhovni je sud rješenjem I.KŽ-593/1993-3 uvažio žalbu i vratio predmet na ponovno suđenje, a nova glavna rasprava na osječkom Vojnom sudu zakazana je za 9. prosinca 1993. Svjedok Srećko Lovrinčević, za kojeg je Šojin odvjetnik tvrdio da je bio konzultiran prije nego što je Šoja izdao pisano jamstvo o dobrim sigurnosnim prilikama u Baranji, na sudu nije spominjao konzultacije, no rekao je kako vjeruje da je "pismeno izdano u svrhu smirivanja prilika u Baranji". Tadašnji načelnik osječke policije Mato Šalinović rekao je da se ne sjeća događaja, odnosno konzultacija sa Šojom, prije nego što je ovaj izdao pisano jamstvo za nesmetano prometovanje kasnije nestalih osam autobusa Panturista. Domljanov iskaz Šojin odvjetnik u sudski je spis priložio i ostavku koju je na mjesto predsjednika Izvršnog vijeća općine Beli Manastir Šoja podnio dva dana prije pada Baranje, 21. kolovoza 1991., obrazlažući to "nemogućnošću funkcioniranja i poduzimanja bilo kakvih mjera od strane Skupštine Općine Beli Manastir u smirivanju stanja". Šoja je, zajedno s tadašnjim predsjednikom općine, Rudolfom Emertom svoju ostavku uputio Kriznom štabu Slavonije i Baranje, na čijem se čelu u to vrijeme nalazio Vladimir Šeks. Iako je taj dokument Vojnom sudu trebao pokazati u kakvoj se situaciji Šoja tada nalazio, on je zapravo izrazito kontroverzan, jer je samo 15 dana prije toga Šoja tvrdio kako je stanje u Baranji posve normalno. Svjedočenje dr. Žarka Domljana bilo je ključno za daljnju sudbinu Deneša Šoje. Domljan se 31. siječnja 1994. pojavio na Vojnom sudu u Osijeku kako bi dao svoj iskaz u slučaju Šoja, koji se u to vrijeme još uvijek nalazio u Mađarskoj. Rekao je kako je iz susreta sa Šojom, tokom posjeta Baranji prije rata, stekao dojam da se radi o korektnom čovjeku koji je "politički na strani Hrvatske". Nakon Domljanovog iskaza, istoga dana vojni tužitelj Dragan Pandžić odustao je od optužnice, pa je sudski proces prekinut, a Šoji je ukinut i pritvor u kojem bi završio da se pojavio u Hrvatskoj. Taj neobični slučaj tako je završen, a Šoja će se vratiti u Hrvatsku tek 1997. i ponovno se uključiti u politički život. U Kneževim Vinogradima, mjestu svog stanovanja, neko će vrijeme biti pročelnik u Općini, a potom, na posljednjim lokalnim izborima, postat će i načelnik te baranjske općine. Ondje je, kao što smo rekli, i predsjednik organizacije SDP-a. U dva se je navrata na manjinskim listama natjecao za zastupničko mjesto u Hrvatskom saboru, a u trećem pokušaju, mada vrlo tijesno, to mu je napokon pošlo za rukom. U kraćem razgovoru za Feral Šoja kaže kako mu je cijeli slučaj, kojeg smatra neugodnom epizodom u svom životu, bio namješten od strane njegovih Baranjaca. Kaže da zna njihova imena, ali ih ne želi iznositi. U Hrvatsku je dolazio, tvrdi Šoja, i tokom razdoblja suđenja, no nije objasnio zašto se onda nije pojavio ni na jednoj sudskoj raspravi. Također tvrdi da nikome nije jamčio kako je stanje u Baranji tada bilo sigurno, jer je, kaže, u nekim dijelovima, primjerice Jagodnjaku, ono već bilo uzavrelo. Drastična kazna No, taj dio njegovog sadašnjeg objašnjenja ne odgovara istini. U dokumentu koji se nalazi u sudskom spisu, u arhivi Županijskog suda u Osijeku, kamo su smješteni svi spisi osječkog Vojnog suda nakon njegova ukidanja, nalazi se i spomenuto Šojino jamstvo. Feralov novinar imao je uvid u taj dokument i ondje doista, vrlo jasno piše ono što smo i naveli, a što je Šoja tada tvrdio: "linijski prijevoz putnika i prtljage" može se odvijati "sigurno i nesmetano na cijelom području Baranje", te dodao da "neće biti maltretiranja ni legitimiranja vozača i putnika". Bilo kako bilo, nepravomoćnih devet godina zatvora, za osam izgubljenih autobusa, danas se čini drastičnom kaznom, no ona je u to vrijeme bila odraz ratnih prilika, kriterija Vojnog suda, a vjerojatno i činjenice da Šoja nakon pada Baranje nije ostao u slobodnom djelu Hrvatske već je odabrao sigurnost Mađarske. Odnos prema "pobjeguljama" u to ratno vrijeme, bio je izrazito nakostriješen. U hrvatskom političkom životu, a posebice u povijesti njenog parlamenta, tako će ostati i epizode o zastupnicima koje je ta ista država sudila za podrivanje njenog ustavnog poretka i sabotažu, a potom ih uvela u najznačajnije predstavničko tijelo. Šoja po tome neće biti nikakav izuzetak, jer u Hrvatskom saboru sjede i osobe koje su bile članovi vlade paradržave nastale na njenoj teritoriji, ili pak oni kojima ta ista država trenutačno sudi za ratne zločine. Deneš Šoja