Stvarno, što će se dogoditi ako policija, nakon što provede sve istražne radnje, dovrši kriminalističku obradu i sasluša - oko pet stotina osoba? - na kraju otkrije da ubojstvo Ivane Hodak nema nikakve veze sa organiziranim kriminalom i mafijaškim miljeom, odnosno da je riječ o običnom ubojstvu, zbog pljačke, ili iz strasti? Takvu hipotetičku mogućnost napomenuo je Tomislav Karamarko, novi ministar unutrašnjih poslova kao objašnjenje zašto donedavni ravnatelj policije, Marijan Benko ostaje u službi kao savjetnik novog ravnatelja. Unatoč tome što javnost njegov rad na suzbijanju organiziranog kriminala doživljava kao potpuni neuspjeh. Benko je, izjavio je Karamarko, napravio tek nekoliko manjih propusta, a njegovo znanje i iskustvo bit će korisni u daljnjem radu policije. Nije posve jasno je li Karamarko pri tom mislio na sveukupnu Benkovu ravnateljsku karijeru, ili tek na ovaj posljednji slučaj. Zreli za pad E, mislim da bi onda stvarno trebala pasti čitava vlada na čelu sa premijerom, a ne tek dva ključna ministra i ravnatelj policije. Dopustiti, naime, da se cijela nacija, skupa sa represivnim resorom već tjedan dana bavi kriminalističkom kombinatorikom i spekulacijama o mafijaškim mrežama i metodama, da se mediji, zbog nedostatka vjerodostojnih informacija nadmeću u iznošenju informacija iz pouzdanih, ali neimenovanih, a time i neprovjerljivih izvora i da nacijom zavlada kolektivna depresija i osjećaj nesigurnosti, riječju, da svi skupa trošimo energiju i resurse na raspetljavanje krivo procijenjenog slučaja, to je stvarno nedopustivo i ukazuje na duboku političku i društvenu krizu za koju je Vlada izravno odgovorna, jer je i sama sudjelovala je u njenom stvaranju. Da ne govorimo o obitelji ubijene koja, kao i obitelj nesretne Britt Lapthorn, sve to vrijeme živi u nepodnošljivoj neizvjesnosti, navođena na krive tragove.
Foto: Priprema li ministar Karamarko javnost na 'obično ubojstvo'?
Moguće objašnjenje da je policiji i ostatku aparata trebalo neko vrijeme kako bi eliminirali mogućnost mafijaškog obračuna neće biti dovoljno. Daleko od toga da se, kao građanka, razumijem u zločinačke rukopise, potpise i gramatiku više nego što se to može naučiti iz američkih filmova i televizijskih serija, ali osnovi postulat i nije tako kompliciran. Moguće je zamisliti da netko zločin s predumišljajem motiviran strašću ili koristoljubljem, pokuša prikazati kao obično razbojstvo (pljačku na ulici, u stanu ili u haustoru), ali literatura ne poznaje pokušaj da se takav zločin prikaže kao djelo mafije, a da to ne bi bilo raskrinkano pri prvom uvidu iskusnih forenzičara. Kao što je to u svojoj kolumni sugerirao još jedan iz redova prigodnih kriminalista-amatera, književnik Ante Tomić: Moderna kriminalistička znanost počinitelje ubojstva dijeli na amaterske i profesionalne. I lako ih je razlikovati. Amaterski su ubojice nepromišljeni, strastveni, skloniji hladnom oružju i rijetko napuštaju mjesto zločina. Najčešće je dovoljno ispitati desetak osoba iz žrtvina okruženja i zaključiti o motivu, a motiv je, uči nas literatura, ključan za otkrivanje počinitelja. Profesionalci, na drugoj strani nastavlja Tomić, organizirani su, trezveni i koncentrirani, više vole vatreno oružje i imaju neugodnu i neodgovornu naviku da pobjegnu prije dolaska policije. Soli na rep Nešto slično, povodom prebijanja novinara Miljuša, izjavio je svojedobno na televiziji i Marijan Benko i još dodao da je profesionalcima gotovo nemoguće ući u trag. Iako je i ta izjava zazvučala kao profesionalni gaf, nešto što prvi policajac sustava nikada ne bi smio izreći, jer dovodi u sumnju njegovu odlučnost da razriješi slučaj, niti on nije mogao zanijekati da je rukopis profesionalaca iz krugova organiziranog kriminala prepoznatljiv. Karamarko, čovjek u kojeg su ovih dana uprte oči nacije, svoju je novu karijeru otpočeo lansiranjem u javnost zbunjujuće poruke, što ne sluti na dobro, čak i ako je bilo namjerno, zbog zbunjivanje mafije, koju je, međutim, puno teže zavesti nego generalno pučanstvo. Dojučerašnji direktor sigurnosne službe i policija koji u roku od nekoliko dana nisu u stanju razabrati je li neko ubojstvo djelo organiziranog kriminala, ili obična pljačka, odnosno zločin iz strasti i o tome obavijestiti uznemirenu javnost, djeluju kao da se nisu u stanju uhvatiti u koštac niti s jednim od tih zločinačkih žanrova. I što je najvažnije, sva ta sumnjiva fenomenologija ne otvara samo prostor spekulacijama o prirodi zločina - što na kraju ipak treba prepustiti nadležnim organima - već i onima o pravoj prirodi urgentnih političkih mjera do kojih je tim povodom došlo. Mjere nove, mjere stare Premijer Sanader, potaknut događajima, najavio je niz energičnih mjera, pače čitav paket antimafijaških zakona koji bi trebali osnažiti suradnju državnog odvjetništva sudova i policije u borbi protiv organiziranog kriminala: Uzimanje DNK uzoraka svim osuđenicima, novi zakon o (proširenim) policijskim ovlastima, požurivanje uvođenja identifikacijskog broja, zaživljavanje nacionalnog policijskog ureda za suzbijanje organiziranog kriminala i osnivanje specijaliziranih (tzv. uskočkih) sudova, odnosno specijalizaciju sudaca pri županijskim sudovima, te osnivanje sudačke akademije. I površnijim poznavateljima sve je to djelovalo nekako deja vu, a bolji znalci sustava i njegovog funkcioniranja uskoro su bez većih napora uspjeli pokazati da sve te mjere već postoje u postojećim propisima i institucijama. Pri MUP-u djeluje Centar za kriminalistička vještačenja koji pohranjuje DNK uzorke još od 2001., i to ne samo osuđenih osoba. Zahvaljujući našim relativno permisivnim zakonima kad je riječ o zaštiti osobnih prava, uzorci tkiva za DNA analizu mogli su se uzimati od svakog osumnjičenika, pa navodno već postoji i sasvim solidna banka koja podliježe međunarodnoj razmjeni.
Specijalizirani suci već dulje vrijeme djeluju na sudovima u Zagrebu, Rijeci, Splitu i Osijeku, u naš su pravosudni sustav uvedeni zbog zahtjeva Haaškog suda, ali se mogu baviti i drugim vrstama organiziranog kriminala. Zločinačke organizacije, odnosno udruživanje radi posebno teške vrste kaznenih djela definirana je Zakonom o USKOK-u, a posljednjih pet godina radilo se na novom Zakonu o kaznenom postupku, koji je nedavno izglasan u Saboru. I to bez šire javne rasprave, iako su postojali utemeljeni prigovori na mogućnosti njegove praktične primjene, kao i na činjenicu da se prenošenjem najvećeg dijela ovlasti istražnih sudaca na državno odvjetništvo u njemu koncentrira prevelika moć koju će biti teško kontrolirati. Već neko vrijeme postoji i Pravosudna akademija koja bi trebala raditi i na doedukaciji sudaca. No, iskustvo svih koji su kroz tu ustanovu pokušali nešto objasniti našim sucima (na primjer ženske grupe koje su ih željele educirati o rodnom aspektu raznih oblika kriminala i povezanim međunarodnim propisima) govori da nisu uspijevali doprijeti do tog segmenta pravosuđa. Nadati nam se da će suce više zanimati organizirani kriminal nego kršenje radnih, obiteljskih i drugih prava žena, iako upućeni svjedoče da se veliki broj sudaca odbija podvrgnuti proceduri sigurnosne provjere, što je samo po sebi zabrinjavajuće. Gospoda Glembajevi Razmišljajući dalje tragom pitanja kuda smjeraju antimafijaške mjere koje je, uz suglasnost VNS-a i predsjednika države najavio premijer, nemoguće je ne uočiti da naglasak nije bio na osnaživanju zakonskog okvira kojim bi se lakše slijedio famozni put novca i ono što je u Zakonu o USKOK-u definirano ka osiguranje prisilnog oduzimanja sredstava, prihoda, ili imovine ostvarene kaznenim djelom. Unatoč tome što i u stručnim krugovima i u široj javnosti vlada konsenzus da je tranzicijsko-privatizacijski i ratno-profiterski kriminal rodno mjesto hrvatskog i regionalnog kriminalnog podzemlja. Da je taj novac već odavno opran i da su nekadašnji ratni liferanti, maestri tranzicije i njihovi menadžeri, regrutirani iz uličnih bandi postali ugledni biznismeni koji danas sjede u svojim skupocjenim uredima, okruženi vojskom spretnih odvjetnika - kako je to u Novom Listu slikovito opisao Ivica Đikić - također nije nepoznanica. Iz toga, međutim, ne bi trebalo izvlačiti zaključak da, zbog toga što je utemeljiteljskom kapitalu gotovo nemoguće ući u trag (uostalom, kao i Zagorčevim dijamantima), nije potrebno i dalje jačati upravo one mjere koje omogućavaju slijeđenje, oduzimanje, ili zamrzavanje novca. Svi ti ugledni biznismeni naime i danas investiraju ogromna sredstva u lokalne projekte, autentične istarske kuće, poslovne centre, trgovačke lance i druge respektabilne poslovne projekte za koje dobivaju milijunske bankovne kredite. Ovdje nije riječ o drugorazrednim hipotekarnim kreditima koje su američke banke davale kreditno nesposobnim običnim, u pravilu manje imućnim građanima i tako postali okidačem svjetske ekonomske krize. Do krize je došlo zbog masovnosti te pojave i daljnjeg mešetarenja bankarskim zajmovima na tržištu kapitala, a ne zbog velikih, spekulativnih apetita i gramzljivosti malih kućevlasnika. Putevi novca Ovdje je riječ o tome da svaka banka itekako provjerava kreditnu sposobnost velikih investitora (tzv. razvojnika) i da traži garancije u njegovoj postojećoj imovini čije je porijeklo i sama obavezna provjeriti i po potrebi dostaviti podatke državnim istražiteljima. Pojednostavljeno: svrha slijeđenja puta novca i ne mora biti otkrivanje prvobitnog porijekla kapitala, barem ne u prvom koraku, već otkrivanje svakog sumnjivog porijekla novca i vlasništva i njegovo oduzimanje, odnosno zamrzavanje. To može, ali i ne mora dovesti do otkrića istočnog grijeha, ali je dokazano djelotvoran način suzbijanja organiziranog kriminala. Dakako uz pomoć i svih ostalih mjera, pa i onih koje je najavio državni vrh. O tome je nedavno u jednoj od emisija Otvoreno govorio i upućeni irski novinar, objašnjavajući kako se to radi kod njih: država stavlja zabranu, a po potrebi i konfiscira svako ozbiljnije vlasništvo čije porijeklo nije moguće dokazati. Irska je zemlja u koju Sanader rado odlazi po sve vrste savjeta i pomoći, pa zašto ne bi kopirao i njihove metode suzbijanja mafije i njenih pipaka. Foto: Svaki političar Bushova kalibra mora imati svoj Patriot Act
No, kako je u najavljenim mjerama izostao fokus na tu dimenziju problema, nameće se potreba stanovitog opreza spram najavljenih antimafijaških mjera. I to ne samo zbog poslovične slabosti sustava u njihovoj operacionalizaciji i primjeni zakona, nego i stoga što se u tim mjerama krije potencijalna opasnost da bi mogle profunkcionirati u krivome smjeru. Svaka mjera koja širi ovlasti represivnog sustava otvara i velike mogućnosti zloupotrebe i zadiranja u prava i privatnost svih građana, kao i mogućnost opstrukcije demokratskih procesa. Sanaderov paket antimafijaških zakona mogao bi, na kraju balade, odigrati ulogu sličnu onoj USA Patriot Acta (Uniting and Strengthening America by Providing Appropriate Tools Required to Intercept and Obstruct Terrorism Act of 2001). Riječ je o kontroverznom zakonu kojeg je kroz Kongres progurao G. W. Bush, a koji je represivnim službama otvorio široke mogućnosti da prisluškuju telefone, kontroliraju elektronsku poštu, imaju uvid u zdravstvene, financijske i druge osobne podatke građana i time suspendiraju neke temeljne slobode i građanska prava. Hrvatska inačica američkog patriotskog zakona, mogla bi se zvati HR DOZA POKERA - Hrvatski Domovinski Zakon Podnošljive doze Organiziranog Kriminaliteta i Represivnih Aktivnosti.
