Kako bi izgledala korporativna odgovornost da se stvarno provodi?
Već najmanje petnaest godina javno tvrdim da je ova kultura funkcionalno, inherentno, sustavno nepravedna i neodrživa, te da, iako zakonodavni pristup može donekle ublažiti neke od nepravdi ili neodrživosti, to nikada neće biti ni približno dovoljno. Pa, bio sam u krivu. Nedavno sam poduzeo misaoni eksperiment u kojem sam sam sebe izazvao da zamislim djelić zakona koji bi riješili nepravde i neodrživosti ove kulture.
Središnji problem ove kulture je gotovo potpuni nedostatak odgovornosti od strane počinitelja nasilja na svim razinama
Možda bih se trebao malo vratiti natrag. Središnji problem ove kulture je gotovo potpuni nedostatak odgovornosti od strane počinitelja nasilja na svim razinama, od nasilja u obitelji i silovanja (samo 6 posto silovatelja provede makar jednu noć u zatvoru) do mučenja i ratnih zločina sponzoriranih od strane vlasti do masovnih zločina protiv okoliša. Ne baš smiješna zagonetka bi trebala izraziti moj stav. Pitanje: Što dobivate kada križate dvije nacionalne države, veliku korporaciju, četrdeset tona otrova, te najmanje osam tisuća mrtvih ljudskih bića? Odgovor: Umirovljenje uz punu plaću i beneficije (Warren Anderson, direktor tvrtke Union Carbide). Ja nisam jedina osoba koja je primijetila da oni koji uništavaju planet gotovo nikad sami ne plate bilo kakav stvarni trošak. Što se dogodilo s Tonyjem Haywardom, izvršnim direktorom British Petroleuma, koji bi, između ostalih, trebao odgovorati za masovno izlijevanje nafte s Deepwater Horizona? On je bio otpušten s položaja s 1,6 milijuna dolara otpremnine, kao i godišnjom mirovinom od oko milijun dolara (Haywars uz to posjeduje i nekoliko milijuna dionica BP-a). Dok su neke hrabre duše pitale ne bi li možda bilo primjereno, hm, pristojno zatražiti istragu da li bi ova otpremnina trebala bar malo biti smanjena, nisam vidio mnogo javnih poziva (iako sam čuo puno privatnih poziva) da se s Haywardovom glavom na kolcu paradira po New Orleansu.
Rješenje koje sam dosanjao za ovaj nedostatak odgovornosti je strogo provođenje zakonske verzije načela opreza. Načelo opreza sugerira da ako akcije, ili politika, uključuje rizik uzrokovanja štete za javnost ili okoliš, teret dokazivanja da ova akcija nije štetna pada na one koji predlažu poduzimanje akcije. Ne mogu djelovati, ako ne mogu dokazati da neće nastati nikakva šteta. Tako, na primjer, umjesto pretpostavljanja da su bušenja na velikim dubinama u Meksičkom zaljevu sigurna, i obustavljanja bušenja samo kada postoji dokaz štete, treba pretpostaviti da je ova akcija štetna dok se ne dokaže suprotno. Istu logiku bi trebalo primijeniti na emisije stakleničkih plinova. U stvari, postoje tisuće primjera štetnih radnji koje bi bile zaustavljene bilo kakvom razumnom primjenom načela opreza.
Načelo opreza sugerira da ako akcije, ili politika, uključuje rizik uzrokovanja štete za javnost ili okoliš, teret dokazivanja da ova akcija nije štetna pada na one koji predlažu poduzimanje akcije
Naravno, perverzni oblik načela opreznosti, već je uključen u našu kulturu, ali umjesto da služi javnosti ili okolišu, on služi korporativnim tijelima: djela koja štite stvarni svijet, uključujući i ljudske zajednice, moraju pokazati da neće naškoditi dobiti prije nego što se mogu ozbiljno uzeti u obzir. Danas se potencijalnu štetu obično izračunava kroz proces koji se naziva "procjena rizika" u kojem korporacija koja će voditi (ili, točnije, počiniti) neku štetnu aktivnost piše često veliki, često nečitki dokument koji bi trebao sadržavati potencijalne rizike i nagrade projekta. Postoje mnogi problemi s ovim procesom. Prvo, dokumenti se često temelje na apsurdno lažnim pretpostavkama, i sami dokumenti otvoreno su krivotvoreni (na primjer, studija utjecaja na okoliš za bušotinu Deepwater Horizon sadrži reference na potencijalne učinke izlijevanja nafte na morževe i druge arktičke sisavce). Drugo, te dokumente često odobravaju birokrati ili tehničari koji su korumpirani kao i njihovi korporativni ekvivalenti (i doista, postoji veza između ova dva naizgled opozicijska entiteta), pod prisilom (odobri ove dokumenata ili izgubi posao), ili u ortaštvu (ili čak u krevetu, doslovno) s članovima industrija koje tvrde da nadgledaju. No, sve gore navedeno je trivijalno u odnosu na primarni problem takozvane procjene rizika, a to je da dobit od projekata koji se ocjenjuje općenito ide tvrtkinim čelnicima i dioničarima, dok su rizici natovareni na one ljude i neljude koji pate kada stvari krenu krivo (ili često čak i kad idu po planu). Union Carbide ostvaruje dobit od tvornice za proizvodnju industrijskih kemikalija (većine njih toksičnih) u Bhopalu, u Indiji, a ljudi u Bhopalu na dnevnoj bazi pate zbog aktivnosti tvornice i umiru kada tvornica eksplodira. British Petroleum izvlači dobit od bušenja u Meksičkom zaljevu, ali zaljev i njegovi ljudski i neljudski stanovnici pate od otrovnih, i sada katastrofalnih, posljedica.
To je smiješan sustav koji neminovno vodi u zločin. To je kao kockarnica u kojoj čelnici korporacija zarađuju ako bace kocku pravo, a ako se kocka okrene na krivu stranu, vi umirete. Nije ni čudo što oni nastavljaju kotrljati kockice. Nije ni čudo da mi nastavljamo umirati.
Ako oni koji su se sami bogatili dok su uništavali ljudske i neljudske zajednice moraju preuzeti rizike razmjerne s rizicima koje su nametnuli drugima, njihovo destruktivno ponašanje moglo bi lako prestati preko noći
I tako, ako želimo zadržati planet podnošljiv za život, moramo promijeniti računanje procjene rizika. Zakonima nametnuti princip predostrožnosti do kojeg sam došao ide ovako: ako netko svjedoči da neka politika, djelovanje, ili proizvod neće štetiti javnom dobru ili okolišu, a potom provodi neku strategiju, akciju, ili proizvod koji nameće rizik od štete nad javnim dobrom ili okolišem, te su javno dobro ili okoliš oštećeni, ta osoba trebala bi biti privedena pravdi: treba ju dovesti na sud, osuditi da vrati svu dobit žrtvama i počisti nered, te joj dodijeliti i neke druge poveće kazne koje odgovaraju opsegu štete. Drugim riječima, budući da su nagrade internalizirane, takvi, također, trebaju biti i rizici. Uostalom, ako ljudi koji provode te politike, akcije, ili proizvode govore istinu, i zaista ne postoji značajan rizik za javnost ili okoliš od dubinskog bušenja, emisije stakleničkih plinova, brane, ili od proizvodnje otrovnih kemikalija, onda oni nemaju ništa za izgubiti, zar ne? Takva politika je problem za njih samo ako lažu ili su u zabludi. A kada dovodite u opasnost živote drugih, svakako ne bi trebali lagati, niti bi trebalo biti kavalir u vezi mogućnosti da se bude u zabludi.
Ako oni koji su se sami bogatili dok su uništavali ljudske i neljudske zajednice moraju preuzeti rizike razmjerne s rizicima koje su nametnuli drugima, njihovo destruktivno ponašanje moglo bi lako prestati preko noći. I sad zamislite ako se to primjenjuje ne samo na političare i direktore, već na sve ljude koji su značajno povezani s projektom, od inženjera koji dizajniraju destruktivan proizvod i računovođa koji su pronašli načine da plate za njih, trgovcima koji ih oglašavaju i birokratima koji potpisuju papire. Ovaj prijedlog nije čak ni radikalan. Već postoji značajan pravni presedan: ako tebe i mene unajmi treća strana da opljačkamo banku, a netko umre zbog naše akcije, svo troje od nas bi se sučelilo s optužbama, čak i ako si ti bio onaj koji je povukao obarač, a ja sam samo vozio.
Birokracija, jedan oblik koje su i korporacije, kao jednu od svojih primarnih funkcija ima raspršivanje odgovornosti. Nisam ništa krivo učinio! Samo sam radio svoj posao! Samo sam pazio da vlakovi kreću na vrijeme. Nema veze što su ti vlakovi kretali u logore smrti. Ako ste državni službenik kojem je povjerena procjena studija utjecaja za Agenciju za zaštitu okoliša SAD-a, a vi doista vjerujete da dubinsko bušenje ne predstavlja ozbiljnu opasnost za oceane, život u oceanu, ili obalne zajednice, trebali biste biti spremni da dijelite neke rizike sa svim ostalim bićima kojima će biti nanesena šteta kada ta tehnologija bušenja učini ono što smo svi (vjerojatno čak i ti) znali cijelo vrijeme da bi mogla učiniti - zakaže. I kako vam se čini ova kao novina među idejama: ako doista ne vjerujete u ono što potpisujete, ne biste trebali to isto potpisati.
Objavljeno u Orion Magazinu, izdanje ožujak/travanj 2011. (op. ur.)