„Magare, simbol rada, rintanja i predanosti, zacijelo je najiskorištenija i najzloupotrebljenija od svih životinja božjih", pisao je Anatolij Kudrjavcev. Ova životinja, pripitomljena prije nego konj, tisućama je godina služila ljudima kao prijevozno sredstvo i tegleća životinja. Ali gdje je magarac danas nakon što su ga u preteškom radu uglavnom zamijenili traktori, kamioni i slično?
„Magarci i sve ostale izvorne pasmine bile su osnova na kojoj su se oblikovali ruralni prostori, način raspodjele poslova u seoskim domaćinstvima kao i način obrade zemlje, održavanje krajobraza i transport, tradicionalna prehrana te sadržaj i ritam svakodnevnog života praćen cikličkim izmjenama kroz godišnja doba. Uz navedeno, usko je vezana i urbana sredina kao korisnik, ali što je važnije, i tradicionalno rukotvorstvo, sakralno slikarstvo, običaji i vjerovanja", objašnjava mr. Jasna Jeremić, voditeljica Odsjeka za udomaćene sorte u Državnom zavodu za zaštitu prirode.
Od te je nekadašnje uloge malo ostalo, ali u Hrvatskoj su još uvijek prisutne tri pasmine koje su upisane i na Popis izvornih i zaštićenih pasmina Hrvatske. Istarski i sjeverno-jadranski magarac su kritično ugrožene pasmine, jer im je populacija ispod 350, koliko je potrebno za održavanje uzgoja i čuvanje genetske posebnosti, kako je određeno popisom Ministarstva poljoprivrede. Treća pasmina, veličinom manji primorsko-dinarski magarac, visoko je ugrožen.
„Izvorne i zaštićene pasmine su jedinstveno genetsko naslijeđe stvarano stotinama i tisućama godina ljudskim radom (selekcijom), te kao takvo u određenoj mjeri neponovljivo. Predstavljaju pravo 'blago', kako genetsko, tako i kulturno, turističko, prehrambeno i ekološko", kaže Jasna Jeremić.
„Naše izvorne pasmine propadaju, nestat će. Njihov jedini način da opstanu je da nađu novo zaposlenje, a to mogu u okviru turističke ponude", smatra dr. Eduard Kušen s Instituta za turizam.
Ostvarenje slogana „Mediteran kakav je nekad bio" nemoguće je bez magaraca. „Očuvanje magaraca je pitanje autentičnosti kraja. Nekome tko je naučen na globalni svijet, na resorte i Dubai, njemu to ne smeta, ali hrvatski bi turizam trebao biti suptilniji", smatra Kušen.
U turizmu magarac služi „kao osnova za dokoličarsku edukaciju", ali zaposleni su i na drugačije načine. Načini na koje su ponegdje upregnuti u turističku industriju podložan je kritici.
Udruga Eko-Omblići uputila je prije nekoliko dana apel javnosti za spas magaraca. „Mjesto im je u prirodi, da budu ono što jesu. Nije nam drago da se magarci nakite pa našetavaju i da se naplaćuje fotografiranje, nije im mjesto na asfaltu", kaže predsjednica udruge Jadranka Šimunović.
Zadnju utrku u Tribunju gledalo je između 5 i 10 tisuća ljudi, ali Luka Oman, predsjednik Prijatelja životinja, tvrdi da se toj udruzi redovito javljaju i domaći i strani turisti zgroženi takvim iskorištavanjem životinja.
„Slika ogromnog turista na malom magarcu ne šalje pozitivnu sliku o Hrvatskoj u svijet. Utrkama se definitivno krše neke odredbe Zakona o zaštiti životinja, kao ona o tjeranju životinje na neprirodno ponašanje", tvrdi Oman.
Veterinarska inspekcija koja bi trebala izlaziti na teren zbog ovakvih slučajeva je malobrojna, pa su Prijatelji životinja pokrenuli potpisivanje peticije za reformu inspekcije.
Oman kaže da se njegova udruga zalaže za zaštitu magaraca, ali ne u svrhu iskorištavanja, već poštujući ih kao živa bića. Zato smatraju da bi država trebala osnovati utočišta za magarce gdje bi oni mogli živjeti u prirodnom okruženju.
Na tragu takvih razmišljanja već djeluje udruga Liburna koja vodi rezervat u dolini Raše. Donedavno je tamo slobodno šetalo četrdesetak magaraca, ali njihov je broj smanjen na dvanaest. Ivan Perko iz udruge Liburna objašnjava da su ostali preseljeni na Cres zbog nerazumijevanja lokalne uprave, i djelatnosti Hrvatskih voda, koje su zatrpale odvodne kanale i prostor djelomično pretvorile u močvaru. Prostor na kojem magarci mogu boraviti je smanjen, a Liburna poštuje standard „jedan magarac na jedan hektar" pa su ih dio preselili.
Udruga magarce vidi kao dio prirode i važnu kariku u održavanju ukupne bioraznolikosti. Zato rade na edukaciji djece, ali ne način da ih jašu ili ismijavaju. „Kada djeci damo da miluju i četkaju magarce, oni ni ne pitaju više za jahanje", objašnjava.
Liburnini magarci, međutim, ne primaju taj novac. „Poticaji se moraju razdvojiti, nije isto poticati zaštitu ili komercijalnu upotrebu. Hrvatski hladnokrvnjak i posavac dobivaju 12 milijuna kuna godišnje, a čak 1000 posavaca kolju", ističe Perko. I istarsko je govedo doživjelo brojčani uzlet kada je ponovno postalo poželjna hrana, ali Perko ne želi takvu sudbinu za magarce.
„Sjeverno-jadranski magarac nije se nikad koristio za meso. Smisao njegovog očuvanja je u očuvanju bioraznolikosti i kulturne baštine", kaže Perko. U Hrvatskoj je zabranjeno klati kritično i visoko ugrožene pasmine, što sve tri naše pasmine magaraca jesu. Stočari koji dobivaju poticaj moraju svako klanje ili uginuće, usmrćenje zbog zarazne bolesti i slično, prijaviti Hrvatskom centru za konjogojstvo, a ako hoće klati, moraju dobiti odobrenje. Međutim, pogledom na veliku razliku u broju u Registru Hrvatskog centra za konjogojstvo, gotovo tri puta više u korist ženskih magaraca, jasno je da dio muških magaraca skonča život prije vremena.
Istarski se magarac nekad jeo, u Italiji se i danas jede magareće meso, a pregledom po Internetu nalazimo da u susjedstvu, u Specijalnom rezervatu prirode Zasavica kraj Sremske Mitrovice u Srbiji, prodaju kobasice od magarećeg mesa. Osim kobasica, prodaju i magareće mlijeko, sapune od mlijeka, liker od mlijeka, kreme za lice.
Magareće mlijeko po sastavu je najsličnije ljudskom, a još su ga u Antici koristili kao lijek za bolesti dišnog sustava poput hripavca i astme. Prodaje se i u Hrvatskoj; na Ranču Dar-Mar kraj Zadra, koji broji osamdesetak jedinki, za čak 500 kuna po litri.
„Izvorne su pasmine prilagođene različitim uvjetima okoliša u kojem su nastajale, kako zemljopisnim tako i klimatskim. Za razliku od komercijalnih, visokoproduktivnih pasmina, izrazito su otporne na bolesti i skromne u pogledu potreba za hranom, te prilagođene na vanjske uvjete držanja. Ispašom su oblikovale prostor u kojem su živjele", napominje Jeremić.
Državni zavod za zaštitu prirode u suradnji s Ministarstvom poljoprivrede, Hrvatskim centrom za konjogojstvo i zagrebačkim Agronomskim fakultetom izrađuje Plan upravljanja s akcijskim planom, dokument kojim se definiraju aktivnosti koje je potrebno provesti radi očuvanja vrste. Vlada je pak 4. ožujka usvojila i Nacionalni program očuvanja izvornih i zaštićenih pasmina domaćih životinja u Republici Hrvatskoj, u kojem je globalizacija istaknuta kao jedan od glavnih razloga nestanka dijela izvornih pasmina.
Magarci su, međutim, rasprostranjeni gotovo po cijelom svijetu. Prema podacima Organizacije za hranu i poljoprivredu UN-a tek 3,7 posto svjetske populacije živi u Europi. Broj im kontinuirano pada na svjetskoj razini. Između 1995. i 2006. godine smanjio se za gotovo 3 milijuna. Na mnogim mjestima još uvijek šljakaju, kao u marokanskom gradu Fesu koji ima najveću gradsku „carfree" zonu zahvaljujući vrlo uskom kolopletu ulica starog grada gdje još uvijek magarac zlata vrijedi, nosi i tegli, međutim s prodorom tehnologije, čini se, svjetski je trend, magarci nestaju.
dostupne dokumentacije o magarcima, i znanja. „Ne samo da su pojedine pasmine ugrožene, cijela vrsta je na putu nestanka", zaključuje Institut.
Nakon ovog pregleda traženja magarećeg smisla u moderniziranom svijetu, idealistički zaključak bio bi da magarcima ne treba tražiti smisao, oni imaju vrijednost sami po sebi i kao takvi zaslužuju da se pobrinemo za njihov opstanak. Međutim, manje idealistički gledano, magareća je populacija danas manje-više nezaposlena, kao i mnogi drugi građani Hrvatske, uostalom. I to je prijetnja njihovom opstanku.
Članak je objavljen uz podršku Heinrich Böll Stiftung - Hrvatska. Iznesena
mišljenja nužno ne odražavaju stajalište Heinrich Böll Stiftunga.
