Kako javlja Novi list od 5. siječnja 2008. (Zlatko Crnčec i Dražen Ciglenečki), premijer Ivo Sanader je na samo njemu svojstven način odrezao da referenduma za NATO, kojeg je tražio HSS, neće biti jer su obje strane konstatirale da je rastuća potpora ulasku u NATO taj glas javnosti na koji su i naši partneri reflektirali kada su to najavljivali. Slične stavove je izrekao i u Saboru 12. siječnja 2008. rekavši da bi referendom mogao dovesti u pitanje ono što je do sada mukotrpno postignuto: stvaranje uvjeta za prijem Hrvatske u NATO savez. Referendum sa smokvinim listom S obzirom na opredjeljenje svih političkih stranaka za ulazak Hrvatske u NATO savez (osim onih lijevih no marginalnih) Sanaderovu izjavu treba ozbiljno shvatiti. To tim više što ta izjava nije, barem za sada, izazvala nikakve reakcije na hrvatskoj političkoj sceni i na sceni takozvanog civilnog društva. Sada je napokon nekima odlanulo jer više neće morati sjediti na dvije stolice: s jedne strane lobirati za pristup Republike Hrvatske NATO savezu, a istovremeno s premalenim smokvinim listom zalaganja za referendum glumiti demokrate.
U H-alteru i na drugim mjestima već je dovoljno pisano o realitetu NATO saveza i tu se više ništa novog nema reći. Spomenimo samo to, da je riječ o agresivnom vojno-političkom savezu u službi hegemonije globaliziranog kapitala sa svrhom globalnog nametanja ideologije liberalnog totalitarizma i tržišnog fundamentalizma. Premda je deklarativno opisan kao zajednica liberalno-demokratskih država, koje povezuje zajednički vrijednosno-normativni sustav i koje se udružuju u sustav kolektivne obrane zbog očuvanja demokracije, slobode i vladavine prava, NATO savez je tek sredstvo za nametanje ekonomsko-političke i ideološke nadmoći zapadnih zemalja u cijelom svijetu, te služi hegemoniji i očuvanju kapitalističkog društvenog poretka svim sredstvima, pa i primjenom vojne sile. Tokom cijele historije, a pogotovo danas, u NATO savezu je na djelu doktrina ograničenog suvereniteta. Cilj je stvaranje Imperije, čiji bi glavni eksponent bile SAD, koje su bile i ostale imperijalistička sila, a do demokracije im je stalo samo onoliko, koliko im demokratske fraze koriste u slamanju svakog otpora velikodržavnim, imperijalističkim i ideološkim interesima korporacijskog kapitala. NATO je također i polica osiguranja protiv nepredvidljivosti povijesti, kako se ne bi dogodilo da neki dio svijeta otkaže poslušnost kapitalističkoj oligarhiji i krene putem realizacije zbiljskog čovjekova svijeta. Takvi se pokušaji surovo kažnjavaju uz zaobilaženje velikih principa i gaženje ljudskih prava. Ofucani pojam demokracije Dovoljno je već rečeno i o razlozima intenzivnog lobiranja za srljanje Hrvatske u
tu vojno-političku organizaciju. Tim bi činom, naime, bilo zadovoljeno mnoštvo partikularnih interesa: od stjecanja moći upravljanja tuđim sudbinama, do unosnih poslova i enormnih profita, koje hrvatska lumpenburžoazija očekuje na osnovi suradnje s vojno-industrijskim kompleksom SAD-a i NATO saveza. A časni profesori i znanstvenici, koji zdušno lobiraju za ulazak u NATO savez, pomamili su se na studijske boravke u SAD ili nekoj drugoj NATO državi, unosne profesure na uglednim sveučilištima, financiranje znanstvenih istraživanja za koje je zainteresiran NATO, članstvo u NATO komisijama i ekspertnim grupama, unosne položaje u državnoj službi, te novinarske akreditacije u atraktivnim dijelovima svijeta i slično. Toliko o tome. Ovdje će nas zanimati nešto drugo: pervertirano shvaćanje pojma demokracije. Zaista je već komično kako se taj pojam uspjelo ofucati i baciti u blato, a da pri tome ipak moramo stalno slušati i čitati kvazianalize kojekakvih znalaca o tome kako smo sad eto u - demokraciji. Pa pogledajmo o kakvoj se to demokraciji radi?
Riječ je o tome da vladajuća oligarhija (a tu spadaju kako vrhuške vladajućih, tako i vrhuške opozicije) smatra da politička sloboda građanina prestaje trenutkom ubacivanja glasačkog listića u glasačku kutiju. Nakon toga, u intervalu između dvaju izbora, vladajuća kasta, odnosno država kao njen reprezentant, po tim tumačenjima, može postupati neovisno o volji građana, pa čak i suprotno onom što se obećavalo u predizbornoj kampanji. Što se glasača tiče, njima preostaje samo to, da na slijedećim izborima kazne ili nagrade one koji su tokom četiri godine vladali u skladu s njihovim željama ili pak nisu. Cjelokupna praksa funkcioniranja vlasti (ne samo u nas) ukazuje na to da je demokracija (ma koliko se u nju kleli) ipak jedno veliko smetalo nezajažljivim apetitima moćnika, pa se na nju pozivaju samo onda kad je to nužno za zadovoljenje njihovih parcijalnih interesa. Farsa oko referenduma za prijem u NATO je vrlo instruktivna i govori o cijeni demokracije u nas, ali i u NATO savezu, koji je tobože branitelj demokracije. Opće je poznato da NATO savez vrši pritisak na vlade država kandidata, da na svaki način izbjegnu provođenje referenduma. No istovremeno se od država kandidata traži da svim snagama stvore što povoljniju klimu među građanima u pogledu ulaska u NATO savez. NATO, naime s jedne strane, ne želi riskirati negativni ishod referenduma, a s druge strane treba podršku javnosti, jer si ipak ne može dozvoliti prijem države u kojoj bi prevladavala slaba javna podrška NATO-u. To bi, naime, kad tad moglo stvoriti političke probleme. Pozicija vazala U tom je kontekstu Sanaderova poruka s početka ovog teksta vrlo jasna. Sanader odbacuje referendum, jer ne želi riskirati negativan ishod, a s druge strane on s pozicije vazala mora uvjeriti NATO i posebno njegovu vodeću silu, da je potpora građana ulasku Hrvatske u NATO savez toliko porasla, da je to sasvim očito (!?) i bez referenduma. No tu je na djelu još nešto. Radi se o par exellance omalovažavanju građana i još jednom ispitivanju one tanke granice izdržljivosti iznad koje postoji opasnost da građani izgube strpljenje. No tada su moguća samo dva izlaza: diktatura postojeće političko-ekonomske oligarhije ili revolucionalna promjena. Sanader i u tom kontekstu mora dokazati gazdi da misli ozbiljno i da je to spreman provesti svim metodama. Zašto pak na to pristaju Sanaderovi partneri u koaliciji, jasno je samo po sebi.
Čitav niz ovako ili onako plaćenih servisera sad ima ulogu do kraja odraditi posao manipulacije građanima Hrvatske, kako bi ovi stekli dojam tobožnjeg konsenzusa i masovne podrške. To oni zdušno i čine. Evo jednog primjera kako se to radi. Hrvatska očekuje pozivnicu za članstvo u NATO-u na summitu Saveza, koji će se održati od 2. do 4. travnja u Bukuruštu. U vezi s time, ravnatelj Instituta za međunarodne odnose, Mladen Staničić kaže da bi njegov institut, više od pola godine nakon što bi Hrvatska dobila pozivnicu, trebao završiti analizu troškova i koristi od priključivanja zemlje NATO savezu. Ono što je tu skaredno jest činjenica da spomenutu analizu financira američka vlada, dok je studiju o koristima i troškovima ulaska Hrvatske u Europsku uniju financirala hrvatska Vlada s oko dva milijuna kuna. Prema Staničićevim riječima, Institut je novac dobio na natječaju koji je raspisalo veleposlanstvo SAD-a u Zagrebu u sklopu svog programa financijske potpore za nevladine udruge. Studija bi se imala baviti sa nekoliko vrsta troškova pristupanja NATO-u poput kadrovskih troškova, troškova modernizacije i nabave nove vojne opreme, te troškova za istraživanje i razvoj. Također će se procijeniti hoće li ulaskom u NATO procvjetati hrvatska vojna industrija, te kako će članstvo utjecati na strana ulaganja i sigurnost zemlje, a bavit će se i mogućim posljedicama na turizam. Daljnji komentar je nepotreban. Kolektivizacija uma Građanima se manipulira i čisto formalnim argumentima, jer da Ustav Republike Hrvatske ne zahtijeva referendum u slučajevima kakav je NATO. Ti su argumenti, dakako, na slabim nogama jer je očito, da Ustav takav referendum ne zabranjuje, pa bi svatko tko drži do političke demokracije, građanima prepustio da odluče o tako važnom pitanju, kao što je ograničenje vlastitog suvereniteta. A da se suverenitet ulaskom u NATO zaista ograničava očito je iz Povelje NATO saveza. Nije li navedeno evidentni primjer fabriciranja pristanka, prisilne kolektivizacije uma i stvaranje bezumnog sindroma rame uz rame?
Navedimo još jedan primjer. Prof. Radovan Vukadinović (Fakultet političkih znanosti, Zagreb) piše u Novom listu od 5.siječnja 2008. (podlistak Pogled) da hrvatska javnost nije dovoljno upoznata s NATO-om i da se radi o čitavom nizu predrasuda. On smatra da je vjerojatno najveća odgovornost na političarima koji se do sada nisu trudili da se javnost upozna s karakterom organizacije, njezinim ciljevima i procesom donošenja odluka, cijenom ulaska i svim onim pitanjima koja se često susreću, a uglavnom se svode na to zašto da naši dečki idu u Irak, da naša vlast više neće odlučivati o našoj vojsci, da će hrvatsku obali preplaviti NATO-ve baze i da će opasti broj turista te, na kraju, da što nam sve to treba. Pa odmah odgovara da se može reći da bez odobrenja hrvatskih vlasti (Sabora) Hrvati neće u Irak niti u neke druge akcije, da se u NATO-u odluke donose konsenzusom i da NATO nije supranacionalna organizacija, da nema potreba za vojnim bazama na Jadranu i da su istodobno sve najveće europske turističke zemlje članice NATO-a, da je cijena održavanja vojne sile kao članice NATO-a niža od one koju plaćaju zemlje izvan NATO-a. Pa još dodaje da je NATO danas temelj suradnje država koje tvore moderni svijet i da je to zapravo glavni politički instrument kojim se moderna zapadna civilizacija nastoji povezati. To je ujedno i temelj eurotlantizma koji je izdržao sve probe vremena, te bi Hrvatska kao zemlja koja se vjekovima nalazila na braniku kršćanstva i europske civilizacije trebala biti sretna da joj se otvaraju vrata. Toga bi trebali biti svjesni političari koji bi ovo relativno kratko vrijeme morali iskoristiti na za propaganda već za otvoren razgovor s argumentima, kojim bi pokazali prednosti hrvatskog ulaska u NATO. I još: ... NATO nije organizacija u kojoj se odluke donose nadglasavanjem. Ona nema supranacionalni karakter i stoga niti hrvatski Ustav ne predviđa potrebu da se o ulasku u takvu organizaciju odlučuje referendumom. Kada bi se išlo tim putem onda bi se moglo tražiti da se vox populi izjasni i za hrvatsko članstvo u UN, OESS-u ili pak Vijeću Europe. EU je nešto sasavim drugo i tu će vjerojatno političko vodstvo biti prisiljeno zatražiti mišljenje hrvatskih građana. Med i mlijeko Dakle, prema prof. Vukadinoviću, ulaskom u NATO savez Hrvatskom će teći med i mlijeko, a mi bismo svi imali biti ponosni što ćemo eto ući u krug takozvanih modernih civiliziranih zemalja, koje su spremne i žrtvovati se, pa tu svoju civilizaciju širiti čak i ognjem i mačem za dobrobit ostalog svijeta. Građanima se nadalje bezobrazno utuvljuje da na svom teritoriju neće imati strane vojne baze te da, Hrvatska neće morati sudjelovati ni u kojoj vojnoj operaciji, ukoliko to neće htjeti. Nakon ovog bisera logično je pitati: a koji je onda uopće razlog postojanja vojnog saveza, kad se može odbiti sudjelovanje u bilo kojoj vojnoj operaciji? Kažimo i to da, premda formalno u NATO savezu vrijedi princip donošenja odluka konsenzusom, u pozadini se vrše jaki pritisci na potencijalne nosioce stavova koji bi bili suprotni interesima velikih. Volio bih vidjeti državu poput Hrvatske, koja bi se suprostavila nekoj odluci velikih, a o vetu se, dakako, može samo sanjati. O takvom stanju stvari najbolje govori izjava veleposlanika SAD-a u NATO-u Nicholasa Burnsa: O velikim političkim pitanjima se sasvim sigurno neće odlučivati u vijeću NATO-a.
Nasuprot gore citiranim iskazima, Vukadinović je u bliskoj prošlosti govorio ponešto drugačije, odnosno, mnogo realnije: Hrvatska je zemlja koja može pružiti dobro uvježbanu, u ratu isprobanu vojnu silu koja, bez obzira na to što će se smanjivati, ostaje u pristojnim relacijama s obzirom na broj stanovnika. S druge strane, Hrvatska može pružiti svoj strateški položaj. Nezamislivo je da se bez Hrvatske djeluje na prostoru jugoistočne Evrope, prije svega u Bosni i Hercegovini, a tu je i hrvatsko more, te korištenje brojnih vojnih poligona... Hrvatska se promatra kao buduća članica koja može mnogo pružiti jer je prometno na trasi istok-zapad i sjever-jug, odnosno tvori određenu spojnicu, a mislim da NATO vodi računa o tim procjenama. To su neke prednosti Hrvatske koje NATO ne može odbiti. Nije li taj iskaz dijametralno suprotan nedavoj izjavi? Toliko o vjerodostojnosti prof. Vukadinovića. Iluzorna zajdenica Nakon Sanaderove izjave sasvim je jasno da je vladajuća klasa preko države kao svog reprezentanta, odlučila zbog vlastitih vrlo prizemnih interesa ograničiti suverenitet države i građana i uvaliti Republiku Hrvatsku u NATO savez. Sve to, dakako, bez obzira na to što o tome misle građani i bez obzira na moguće posljedice tog čina (koje mogu biti i nezamislive). Država je zapravo to već odavno odlučila. A odlučila je i kako to provesti: najobičnijom prevarom građana. Jedino, pak o čemu je ta, tobože naša, država neprestano razmišljala jest način da nas sve što bezbolnije prevesla za blagodati ekonomsko-političke oligarhije čiji je reprezantant. To nas još jednom uči o pravoj biti države kao iluzorne zajednice, kao oruđa represije vlasničke, vladajuće klase i čuvara poretka nadređenosti i podređenosti. Država je izraz i realizacija faktičke neslobode, kako čovjeka kao pojedinca, tako i društva u cjelini. Ona je surogat slobode: posrednik između čovjeka i njegove slobode. Još jednom je pokazana sva praznina liberalnih fraza o ljudskim i građanskim pravima kao i nemogućnost citoyena i svemoć bourgeois u društvima baziranim na privatnom vlasništvu, odnosno kapital odnosu.
Što nam je sada raditi? Mnogo se na žalost ne može, jer je organizirani otpor ulasku u NATO savez gotovo nikakav. I to unatoč tome što se ad hoc može tvrditi, da građani ne žele taj savez. Problem je u tome što građani još uvijek podržavaju nacionalistički mit o takozvanoj svojoj državi i nemaju snage ići protiv nje, čak i onda kad je očito da voljena država donosi odluke na štetu samih građana. Za bojati se da ni takozvane udruge civilnog društva tu ne mogu puno učiniti, jer i same nisu načisto s NATO savezom. Naime, bilo je u proteklom periodu u tom pogledu isuviše vaganja pro i kontra. Isuviše se kalkuliralo s lošim i tobože dobrim stranama ulaska Hrvatske u NATO savez. A bilo je i previše euforije (čiste komocije radi) u vezi vrlo upitnog ukidanja odsluženja vojnog roka i uvođenja profesionalne vojske. Konačno, bilo je i potpadanja pod ideološku propagandu o konačnom ulasku u civilizacijske vode zapadne liberalne kvazidemokracije. Ono što se uvijek nekako uspijevalo zabaciti u stranu, jest činjenica da pristanak na članstvo u NATO savezu znači pristanak na vladavinu moći i nasilja. Demokracija tu više nema što tražiti.
