Kada smo se dogovarali za ovaj intervju, u telefonskom razgovoru lako smo se složili oko teze da je stanje demokracije u Hrvatskoj - ovakve, predstavničke - jako daleko od faktičke vladavine naroda. Što je konkretno, po vašem mišljenju, tako očigledno manjkavo u njoj?
Zašto se ne institucionaliziraju oblici dijaloga stranaka ili Sabora s organizacijama civilnog društva? Tu bismo se osobito mogli okrenuti iskustvima skandinavskih zemalja, čiji parlamenti i parlamentarne stranke njeguju organizirani dijalog s civilnim društvom
Podsjetite nas, molim vas, kako je tradicijski učvršćeno "običajno pravo" stranaka na dominaciju kroz predstavnički model demokracije?
Uloga stranaka bila je presudna osobito nakon stabilizacije demokratskih režima u Zapadnoj Europi poslije Drugog svjetskog rata. Velike stranke bile su izraz društvenih sukoba naslijeđenih još iz 19. stoljeća: iz sukoba oko formiranja i ustrojstva nacionalne države, odnosa crkve i države, te položaja glavnih društvenih klasa, nastale su liberalne, konzervativne, kršćanskodemokratske, radničke i druge stranke. Dugo vremena, sve do kraja sedamdesetih godina, birači su bili vrlo lojalni svojim strankama, članstvo je bilo masovno, i na taj način su sudjelovali u političkom životu, participacija na izborima bila je visoka. Sve se to promijenilo u posljednjih četvrt stoljeća, birači su izgubili povjerenje u stranke, češće mijenjaju svoje stranačke preferencije, manje sudjeluju u izborima.
Sad smo ipak u 21. stoljeću, i lako primjećujemo da su stranke već dugo uvelike svrha samima sebi. Umjesto demokratskog pluralizma, nacionalno-političke scene uslijed toga često spadaju na monopol zadanih bipolarnih relacija, obično se stabilizirajući između tzv. desnog centra i tzv. lijevog centra. Tako se nešto događa i u Hrvatskoj?
Nismo li svjedoci krize stranačkog koncepta općenito? Sve je manje povjerenja u stranke kao takve, sve je manje interesa za njihovu predstavničku ulogu.
U Hrvatskoj su dvije najjače stranke, HDZ i SDP, od kojih je prva bila ukupno 16, a druga četiri godine na vlasti, doživjele neuspjeh prije svega u dvije dimenzije: s obzirom na svoju djelotvornost i demokratsku odgovornost. Što se tiče prvog aspekta, nijedna stranka nije iznašla model razvojne politike primjerene Hrvatskoj, koji bi ujedno osigurao prihvatljivu razinu socijalne pravednosti. To se najbolje pokazuje u aktualnoj krizi. A glede druge dimenzije, stranačke političke elite nisu se pokazale sposobnima zanemariti svoje partikularne interese, odnosno interese svojih klijenata, i orijentirati se prema nekom, ma kako definiranom, općem dobru. To, naravno, važi prije svega za HDZ, ali ni druge stranke nisu pokazale bitno veći stupanj odgovornosti. Zbog toga građani nemaju povjerenja u stranke i sve političare doživljavaju kao nemoralne i neiskrene. Doduše, treba reći da se danas s istim prigovorom moraju nositi i stranke u razvijenim zapadnim demokracijama, budući da svugdje raste podozrivost građana prema političkoj eliti.
Onda se obično pojavljuju razni populisti, spomenuli ste Bandića i, u Bugarskoj, Borisova. Oni narodu nude neku vrstu instant-demokracije, izravnije vladavine naroda nego što bi sam narod ikada mogao poželjeti, mada su se kod nas po uspješnosti uglavnom zadržali na gradonačelničkoj razini.
Što možemo učiniti i čemu se možemo nadati pri nastojanju da se demokracija više približi narodu, koja su sredstva dostupna? Spomenuli smo dosad samo referendum, a on je u nas visokim cenzusom praktički gotovo isključen kao demokratski instrument. Što još imamo?
Ne mogu se složiti da su stranke, pa čak niti one najveće, predstavnici krupnog kapitala. To je puka floskula. Naše su stranke u pravilu klijentelističke organizacije, no njihovi su klijenti vrlo raznoliki
U načelu se zalažem za kombinaciju usavršavanja institucija i odgovornijeg demokratskog djelovanja političkih aktera. Referendum je kod nas doista potpuno neiskorišten, predstavničke ga institucije uopće nisu koristile. Uvedena je i mogućnost pučke inicijative za nacionalni referendum, ali samo pro forma, jer je praktički nemoguće ispuniti uvjete za pokretanje referenduma, naime sakupiti potpise deset posto birača za samo 15 dana. Takav je maksimalistički zahtjev u potpunom neskladu s minimalnim uvjetima koji se neovisnim kandidatima postavljaju na predsjedničkim i lokalnim izborima odnosno neovisnim listama na parlamentarnim i lokalnim izborima. Osim toga, treba reći da je referendum ambivalentan demokratski instrument. On je tipično sredstvo tzv. većinske demokracije, u kojoj važi načelo winner takes all - pobjednik uzima sve. Stoga sukobljavanje oko pitanja koje se odlučuje na referendumu može jako polarizirati biračko tijelo. Nije ga, dakle, dobro koristiti kod problema koji traže pregovaranje, kompromis ili čak konsenzus. Upravo je zato nužna korekcija institucija predstavničke demokracije odnosno odgovornije djelovanje njezinih glavnih aktera. Stranke, ali i Sabor kao predstavničko tijelo, morali bi otvoriti svoje unutarnje kanale problemima građanskog društva i svakodnevnog života. Tu svakako u Hrvatskoj postoji veliki deficit, jer su naše stranke izrazito centralizirane i oligarhijski strukturirane, s obzirom na statutarne odredbe i nadmoć vodstva stranaka nad članstvom. Unutar stranaka nedostaju demokratski mehanizmi i korektivi. To se može promijeniti tako da se Zakonom o strankama propiše neki minimum unutarstranačke demokratičnosti, ali i dobrovoljnim promjenama stranačkih statuta. Što bi nedostajalo da stranački čelnici obavezno jednom godišnje provjeravaju svoj položaj na unutarstranačkim izborima, da stranačko članstvo tajnim glasanjem utvrđuje kandidacijske liste na parlamentarnim i lokalnim izborima, da saborski zastupnici uživaju veću autonomiju rada, ali ujedno snose znatno veću odgovornost za svoje djelovanje? Zašto se ne institucionaliziraju oblici dijaloga stranaka ili Sabora s organizacijama civilnog društva? Tu bismo se osobito mogli okrenuti iskustvima skandinavskih zemalja, čiji parlamenti i parlamentarne stranke njeguju organizirani dijalog s civilnim društvom.
Ali, ne čini se baš izglednim mogućnost da glavne stranke, uspavane u svom monopolu na vlast i usmjerene na zastupanje interesa privatnog kapitala do te mjere da možemo govoriti o državi kapitala, dakle, da one odjednom pristanu na neke demokratske promjene samih sebe te institucija vlasti?
Spominjući državu kapitala imao sam na umu i EU-kontekst, koji nam definitivno nameće tome srodnu formu, pa se i nakon Lisabonskog ugovora otvara veći prostor za poslodavce pri odlučivanju u zakonodavstvu. Kako vi gledate na kretanje europske predstavničke demokracije s obzirom na to?
Može se reći da je dosad smjer europske integracije i stvaranja zajedničkog tržišta više pogodovao kapitalu nego radnicima
Može se reći da je dosad smjer europske integracije i stvaranja zajedničkog tržišta više pogodovao kapitalu nego radnicima. Općenito su tržišta kapitala, dobara i donekle usluga više integrirana nego tržišta rada. Činjenica je da bi se europsko radništvo u kapitalističkom sustavu najbolje moglo zaštititi podizanjem ukupne razine plaća, zajamčenog iznosa minimalne plaće i strogim propisima o ekološki i zdravstveno adekvatnim uvjetima rada. Iz niza razloga to je teško, možda i nemoguće postići u EU. Nacionalne države osobito žele zadržati kontrolu nad politikom tržišta rada, ali i socijalnom politikom, jer svaka želi na određen način osigurati svoju konkurentnost kao i dostignutu razinu socijalne zaštite. Postoji i poznati demokratski deficit Europske Unije, smatra se da je jaz između europskih političara i građana još veći nego u nacionalnoj politici. Zato europski političari teško mogu biti predstavnici interesa socijalno slabijih skupina.
Neke zemlje Južne Amerike su puno živahnije po tom pitanju, tamo se može govoriti o hodu prema demokratskom socijalizmu.
Vratimo se još malo na Hrvatsku; ovdje dugo već govorimo o potrebi decentralizacije i regionalizacije, čime bi se sustav odlučivanja kroz fiskalnu prilagodbu spustio bliže lokalnim zajednicama i približio biti vladavine naroda...
Poznat je demokratski deficit Europske Unije, smatra se da je jaz između europskih političara i građana još veći nego u nacionalnoj politici. Zato europski političari teško mogu biti predstavnici interesa socijalno slabijih skupina
Devedesetih godina je bilo jasno da koncept centralizirane nacionalne države ide pod ruku s konceptom etatističkog nacionalizma. Smatralo se da pretjerana regionalizacija i lokalna samouprava ugrožavaju nacionalni integritet. Osim toga, centar je želio ključnu poziciju u redistributivnim procesima. Paradoksalno je to što je visoka centralizacija išla usporedno s krajnjim mrvljenjem iste teritorijalne organizacije. Na taj način se poticao klijentelistički model politike, koji se oslanjao na masu dužnosničkih i inih položaja u lokalnoj samoupravi, koji su se mogli distribuirati stranačkim članovima i pristalicama. Danas je ta teritorijalna struktura očito postala disfunkcionalna, a teško je postići konsenzus koji bi omogućio njezinu reformu. Čuje se krilatica o regionalizaciji, no osobno bih tu bio oprezan. U stvarnosti imamo velike regionalne razlike, koje su važan oblik socijalnih razlika u Hrvatskoj. Stoga ne bih pod krinkom regionalizacije podržavao jednu vrstu egoizma razvijenijih dijelova zemlje. Tu mora postojati ravnoteža između regionalne autonomije i ujednačavanja životnih uvjeta kroz nacionalne redistributivne mehanizme, u protivnom bismo dobili još veće razlike između razvijenih i nerazvijenih područja.
