Globalna kriza o kojoj već godinu i kusur dana svi znamo sve, osim što se njezini vinovnici i dalje uglavnom prave neupućenima, odrazila se i na građevinsku djelatnost u nama navodno nedalekoj Europskoj Uniji, a ne samo u Hrvatskoj. Najveći pad aktivnosti na godišnjoj razini trpe svakako bliže nam njezine članice, poput Slovenije, Slovačke, Rumunjske i Bugarske, od 21 do 29 posto; na razini EU pad iznosi oko sedam postotaka. Ali, postoji u svemu tome, barem kod nas, jedan svijetli izuzetak: Crkva nam svejednako blista - što naročito dekorativno izgleda u ovim tjednima Došašća - kao neugasla zvijezda na domaćem tržištu investicija.
Stala je već i cestogradnja, na čiju smo se zahuktalost navikli, naime, a deseci tisuća neprodanih stanova čame hibernirani u visokom rohbau stadiju, kao što i poslovnih prostora ima više negoli posla, no Crkva ovdje prosperira u mjeri nalik onoj iz prošlog desetljeća, kad je bila vodeći hrvatski graditelj mimo same države, u zemlji poluspaljenoj. Rimokatolička crkva je u to vrijeme ugađala povrat svih joj nacionalizacijom oduzetih nekretnina, kao i još ponešto državnog razumijevanja, o čemu će ovdje još biti riječi. Danas, pak, opet impresioniraju razmjeri hrvatskog crkvenog graditeljstva, kontrastirani općom krizom u pozadini.
Hrvatski tisak proteklih je mjeseci prenosio kako „recesija nije uspjela zaustaviti Crkvu", upravo najviše povodom rada na Ksaveru za HBK, a koji se nije prekidao niti nedjeljom, jer će biti da i kod božjih zakona važe izuzeci, naročito za onog tko prisvaja monopol na njihovo tumačenje. Nova zgrada HBK-a imat će šest tisuća četvornih metara, a koštat će oko 66 milijuna kuna; ove tri šestice u sumnjivoj blizini neka ne brinu nikog, zasigurno će financijska konstrukcija na koncu narasti, ako i sama kvadratura ne zavrti brojač k nekim drugim numerama. Osim detalja o broju i rasporedu pastoralnih ureda, tajništva, dvorana, salona, apartmana, garaža, terasa i vodenih kaskada, te porijeklu građevinskog materijala s Brača i Mosora, doznajemo još i da će tamo biti smješten glavni dio medijskog servisa Crkve, Izvještajna katolička agencija i Katolički radio.
U svakom slučaju, za gradnju je dostajalo kapaciteta: Crkva je u obnovu i prenamjenu bivše kasarne uložila oko 100 milijuna kuna. Grade se veliki kompleksi i drugdje, npr. u Splitsko-dalmatinskoj županiji, točnije u Solinu, gdje će uz marijansko svetište Gospe od Otoka niknuti hram prostrt na tisuću i pol kvadrata, s dodatnih tisuću pastoralnog centra. Solinu istodobno nedostaju još dva dječja vrtića i dvije osnovne škole, no to neće omesti tamošnjeg župnika Vinka Sanadera, brata bivšeg premijera Ive Sanadera, kao ni njegova pretpostavljenog, nadbiskupa Marina Barišića. Pa, koliko često uopće bilježimo neke konkretne i razmjerima relevantne poteze Crkve u javnom interesu, neko odricanje u duhu najvrjednijeg aspekta kršćanstva kao takvog?
Pored sveg povrata imovine i subvencija, Crkva se još naplaćuje i u dobrotvornim akcijama, često baš kada je riječ o gradnji, tako nalik javnom i javno financiranom HRT-u od čije je gladi za prihodom iz reklama veća samo gargantuovska nezajažljivost privatne mu konkurencije. Crkveni odnos prema nekretninama kritizirali su čak i neki svećenici, a znamo kako se oni rijetko javljaju s kritikom vlastite institucije; zamijetili su da se višak vraćenog prostora radije iznajmljuje, nego što se daje u dobrotvorne svrhe. A nije da Crkvi ne zna desna što radi lijeva, već ona jednostavno nije karitativno nastrojena.
"Austrija i Njemačka imaju zajedničke zakonske temelje i zajedničku povijest uvođenja crkvenih davanja: obje su zemlje pitanje financiranja Katoličke crkve riješile konkordatima sa Sv. Stolicom (Austrija 1934. i 1960., a Njemačka 1933.), iz čega se može vidjeti i da je ta regulacija nasljeđe nacističkog zakonodavstva."
Stoga je kao povod za zgodno reklamiranje iskorišten i nedavni rebalans državnog proračuna, kojom se prilikom sama Crkva unaprijed odrekla 18 i pol milijuna kuna od državnih davanja u ovoj godini, od ukupno 285 milijuna kuna. Zbilo se to svega dva mjeseca nakon povijesnog zahtijeva nekoliko većih naših sindikata, da se revidiraju međudržavni ugovori Hrvatske i Vatikana, i da se umjesto čerupanja baš svih poreznih obveznika uvede dobrovoljni tzv. crkveni porez. Zanimljivo je da su spomenuti milijuni prenamijenjeni za dovršenje hitne službe, studentskih domova i osnovnih škola u Slavonskom Brodu i Puli, a što će reći - objekata kakvima je, izgleda, očajnički deficitna čitava ova zemlja.
No, gradnja je u svemu tome ipak samo jedan, koliko god zoran bio, aspekt crkvenog poslovanja i njezine parazitske uraslosti u društveno-ekonomski kontekst. Osim povrata imovine i financiranja obnove, Crkvi su temeljem rečenih međudržavnih ugovora nadomak konkordatu, koji su krajem prošlog desetljeća sklapani u strogoj tajnosti, pokriveni svi tekući troškovi, stalna djelatnost i plaće te socijalni doprinosti, a nematerijalni se ugovorni odnosi tiču uloge u javnom sektoru, npr. medijima i školstvu. Uostalom, kako ne bi uporno zahtijevali prilagodbu visokoobrazovnog sustava kanonskim mjerilima, kad su se već tako uspjeli ubaciti s vjeronaukom u osnovne škole, sve o trošku države?
No, upravo dislociranje suvereniteta iz gornjeg zagrebačkog primjera i čini bit te čudesne simbioze, zapravo javno-privatnog partnerstva između države i Crkve u Hrvatskoj; to je sistemsko nadopunjavanje po svim razinama odnosa. Crkva je pritom idealno strukturirana za djelovanje u različitim okolnostima, budući da ona samom sobom objedinjuje principe privatnog i javnog - sam Vatikan je ustvari privatna država. Vjera kao privatni, temeljno osobni te intimni fenomen, zasnovan na mističkom, iracionalnom doživljaju, ovakvim podruštvljenjem i nagnućem k motivima svjetovne moći, očito lako zapada u višetisućljetne devijacije s presezanjem u prostor javnog interesa, jer je ovo sve drugo izuzev nečega s čim se susrećemo tek u novije vrijeme; ovo je, što se tiče većih religija uopće, staro koliko i one same.
Ostaje pitanje što se u određenim krugovima postavlja već godinama, a sad su ga se usudili glasno izustiti i šire od toga, primjerice, u sindikatima: kako umanjiti toliko nepravednu političku i ekonomsku dominaciju Crkve, e da bi se gradilo i drugdje, u interesu opće zajednice, a ne samo na Ksaveru? Različiti modeli u Europskoj Uniji već postoje, o tome nam je u izjavi uz ovaj tekst pričala i austrijska teologinja Anna Maria Gruenfelder. Doduše, taman toliko da bismo shvatili koliko je Crkvi u Hrvatskoj bolje, dok se negdje drugdje mora jadati zbog neuvrštavanja u Ustav EU-a, što ipak nije samo pitanje „kulturnog identiteta".
O tim je mogućnostima ove iscrpljene zemlje nedavno govorio Ivan Padjen, pravni ekspert s Fakulteta političkih znanosti, tumačeći u kako smo se gadnu situaciju uvalili s tim ugovorima, i kako uzusi međunarodnog prava traže da sam Vatikan svojevoljno ustukne, a takvom se dobročinstvu od Crkve nećemo nadati. Padjen je hrvatsku poziciju spram Vatikana ilustrirao slučajem s opet naoko paradoksalnim preklapanjem domena: hrvatski predsjednik Stipe Mesić mogao je generale HV-a, kad su se početkom ovog desetljeća pobunili i zaprijetili pučem, poslati u mirovinu, dok vojnog ordinarija koji se pred vojnicima i medijima stalno huškački petlja u državnu politiku, ne može kazniti niti eventualnim odbijanjem postotka plaće, jer nema te ovlasti nad njim - to u Hrvatskoj vojsci smije samo Vatikan.
Anna Maria Gruenfelder: Crkveni porez i crkveni doprinos
Države priznaju da vjerske zajednice funkcioniraju kao dio javnosti i da imaju svoje zadatke i funkcije. To je suvremeno shvaćanje „državne crkvenosti", i u njemu nema mjesta vladavini, nego uzajamnosti i suradnji. Taj model vlada u Njemačkoj, Austriji, cum grano salis u Švicarskoj i zemljama Beneluksa. Banalna je činjenica da vjerske zajednice moraju imati svoja sredstva, koja im omogućavaju izvršavanje zadataka, i to - opet u skladu s načelom supsidijarnosti - prema vlastitom nahođenju, bez miješanja sa strane (što, dakako, ne isključuje kontrole). Austrija i Njemačka imaju zajedničke zakonske temelje i zajedničku povijest uvođenja crkvenih davanja: obje su zemlje pitanje financiranja Katoličke crkve riješile konkordatima sa Sv. Stolicom (Austrija 1934. i 1960., a Njemačka 1933.), iz čega se može vidjeti i da je ta regulacija nasljeđe nacističkog zakonodavstva.
Glede načina naplaćivanja, ima razlika između „crkvenog poreza" (model u Njemačkoj) i crkvenog doprinosa (Austrija, i opet cum grano salis u Švicarskoj). „Crkveni porez", njemački model, znači da Crkva naplaćuje taj porez po istim mjerilima i kriterijima kao svaki državni porez. Država vrši sustav naplaćivanja, tako da se Crkva ne mora brinuti za to. „Crkveni doprinos" nije „crkveni porez" (Austrija), jer u Austriji se država ne brine za naplatu, već je prepusti Financijskim komorama biskupija (i prirez poreza je stvar vjerskih zajednica).
Njemačko rjšenje: Nije bitno je li osoba praktični vjernik ili ne, sve dok ne izjavi svoje istupanje iz vjerske zajednice, dužna je plaćati, uz prijetnju sudske ovrhe
Svaka osoba koja pripada vjerskoj zajednici - to znači, za kršćanske vjerske zajednice, osoba koja je kanonski valjano krštena - dužna je prijaviti se Financijskoj komori biskupije. Crkveni doprinos iznosi 1,1 posto od bruto osobnog dohotka godišnje minus iznos koji se automatski otpisuje (47,00 Euro). Otprilike toliko iznosi crkveni porez u Njemačkoj. Nije bitno je li osoba praktični vjernik ili ne, sve dok ne izjavi svoje istupanje iz vjerske zajednice, dužna je plaćati, uz prijetnju sudske ovrhe. S druge strane, plaćanje crkvenog doprinosa omogućava osobni kontakt s crkvenim ljudima, koji je često jedina još preostala spona indiferentnih ili „odmetnutih" vjernika sa svojim župama. Način njemačke porezne naplate je - u odnosu na austrijski model doprinosa - potpuno anoniman.
U Njemačkoj se crkveni porez kao svaki drugi porez automatski zadržava zajedno s ostalim poreskim i inim obavezama. Austrijski sustav reagira brže na socijalne promjene i potrebe prilagođavanja, dočim se njemački sustav odlikuje perfektnim funkcioniranjem. Velika prednost njemačkog sustava u odnosu na austrijski je izbjegavanje mučnog utjerivanja od strane sudskih organa, sve do ovrhe. Takve situacije stvaraju veoma lošu sliku o „pohlepnoj Crkvi", a u mnogim je slučajevima zadnja kap koja dovodi do prelijevanja čaše žuči i do istupanja (Katolička crkva se suočava s „valovima istupanja", kad je povod javni grijeh nekog crkvenog dostojanstvenika), a kao neposredni razlog „odmetnici" navode da neće više plaćati takvu crkvu.
Povijest crkvenog doprinosa i poreza
Austrijski model naplate ima ne baš lijepu genezu (dijelom se poklapa s njemačkim): već u 19. stoljeću carevine su državno priznatim vjerskim zajednicama dozvoljavale naplatu davanja za financiranje crkvene djelatnosti, i to „crkvenim doprinosima" po vlastitom nahođenju vjerskih zajednica, i sasvim izvan kontrole države. Taj sustav je funkcionirao sve do dolaska na vlast nacionalsocijalizma. Njemačkim konkordatom sa Sv. Stolicom od srpnja 1933. Hitler je regulirao financiranje za Njemačku, dok austrijski konkordat od svibnja 1934. (tada je u Austriji vladala autoritarna staleška država) nije preuzeo. Za Austriju je stvorio bezugovornu situaciju, „brisani prostor" u kojem postoje vjerske zajednice (priznate su bile samo Katolička crkva i Evangelistička crkva Augsburške ispovijedi - Confessio Augsburgiana, A.B. ili C.A.). „Predložio" je tim Crkvama da prijeđu na sustav samonaplate, nadajući se masovnom napuštanju crkvi. To se ipak nije dogodilo. Crkve su zatim i u novim demokratskim društvima prepoznale prednosti samostalnog funkcioniranja sustava naplate i zato je nacionalsocijalističko zakonodavstvo preuzeto u zakonima Druge Republike.
