Bila je to razmjerno mala policijska brutalnost, barem u usporedbi s onim što se u sličnim prigodama može vidjeti na ulicama zapadnoeuropskih gradova, ali istodobno i velik korak naprijed za civilno društvo u Hrvatskoj.
Uhićenje i nasilno odvođenje nenasilnih prosvjednika i prosvjednica u zagrebačkoj Varšavskoj ulici, što ga je interventna policija provela u gluho doba noći između 10. i 11.veljače 2010., na simboličkoj razini predstavlja kulminaciju novih metoda djelovanja i načina organizacije, ali i proklamiranih ciljeva zagrebačke civilnodruštvene scene. Za sve njih, promotre li se kao kompleksna cjelina, s pravom se može upotrijebiti webovska oznaka „2.0".
Naravno, oblici pasivnog otpora poput lijeganja pred bagere ni u Hrvatskoj nisu novost, a privođenje aktivista i aktivistica dogodilo se već i u ranijoj fazi otpora poduzetničkom otimanju pješačke zone u središtu Zagreba.
No, način na koji je najprije organizirano okupljanje građana/građanki u okviru akcije Prava na grad, a potom uslijedio pomno organiziran protuudar interventne policije, ipak je stanovit novum na ovim prostorima.
Uhićenje i nasilno odvođenje nenasilnih prosvjednika i prosvjednica u zagrebačkoj Varšavskoj ulici na simboličkoj razini predstavlja kulminaciju novih metoda djelovanja i načina organizacije, ali i proklamiranih ciljeva zagrebačke civilnodruštvene scene
Ponajprije, kod policije je bio vidljiv izrazit zazor od reakcije senzibilizirane javnosti na akciju koju se spremala provesti. Zbog toga je intervencija organizirana u sitnim jutarnjim satima, uz blokadu mobitelskog signala, odnosno onemogućavanje komunikacijskog kanala za mobilizaciju građanske podrške.
Potom je, unatoč divljačkom uništavanju tuđe imovine (simboličkog objekta trojanskog konja), ipak pokazan natprosječan obzir pri privođenju skupine građana/građanki, koja je upravo nereagiranjem lokalne vlasti i nefunkcioniranjem upravnog postupka dovedena na rub građanskog neposluha, a onda i prelazak preko toga ruba.
Na koncu, nakon tako provedene policijske akcije oglasio se i novoizabrani predsjednik Republike, koji je doktorirao na temu uhićenja i pritvora, te sa stručnog motrišta doveo u pitanje opravdanost argumentacije policijskog uredovanja.
Sve to dosad nije bilo baš uobičajeno. Načelno govoreći, nema sumnje da se način pristupanja sukobu svih u njega uključenih strana ovaj put podigao na razinu kompleksnosti kakva u sličnim kontekstima u nas ranije nije viđena.
Međutim, ono što predstavlja pravu novost u nedavnim događajima još je jedna potvrda, ovaj put u obliku iskazanog građanskog neposluha aktivističke jezgre, da u slučaju Prava na grad napokon i na hrvatskoj civilnodruštvenoj sceni susrećemo oblike organiziranja i djelovanja karakteristične za tzv. „nove društvene pokrete".
Naime, unatoč onome što se u posljednje vrijeme može pročitati u blogovima posvećenim civilnom društvu u bivšim jugoslavenskim zemljama, u doba socijalističkog društvenog uređenja takvih pokreta u njima nije bilo. Ovo, naravno, vrijedi pođe li se u raspravu sa stajališta definicija teoretičara poput Meluccija ili Tourainea, a ne od želje za pronalaskom prošlosti „bolje" od tužnih tranzicijskih realnosti kroz koje smo na ovim prostorima više-manje svi prošli.
Kao što je to, u svom malo zapaženom magistarskom radu („Alternativne iniciative in nova družbena gibanja na Hrvaškem, 1974-1990"), još 1992. objasnila sociologinja Inga Tomić-Koludrović, u uvjetima socijalističkog samoupravljanja moglo je biti samo „alternativnih inicijativa" na teme inače tipične za djelovanje novih društvenih pokreta. Iako je jugoslavenski Ustav iz 1974. omogućio stanovitu pluralizaciju „samoupravnih interesa", u ondašnjem se društvenom kontekstu, naime, imperativno postavljalo njihovo funkcioniranje unutar institucija jednostranačkog (totalitarnog) sustava.
U situaciji poput ondašnje, u kojoj je bilo proklamirano da je „sve društvo" a zapravo je „sve bilo država", nije moglo u pravom smislu riječi biti pokreta koji zahtijevaju i koje karakterizira posve drugi tip organizacije. Mala i pismena aktivistička jezgra sposobna mobilizirati javnost u obranu (i tuđeg) „prava na razliku", jednostavno nije mogla djelovati unutar poretka neprijateljski raspoloženog prema samom pojmu „građanske javnosti".
Uslučaju Prava na grad napokon i na hrvatskoj civilnodruštvenoj sceni susrećemo oblike organiziranja i djelovanja karakteristične za tzv. „nove društvene pokrete"
Uobičajeni oblici djelovanja novih društvenih pokreta na javnoj sceni, jednostavno nisu bili zamislivi u potanko normiranom okružju socijalističkog „novog feudalizma", u kojem se svaki „pluralni interes" ipak morao svoditi u institucionalne okvire s jasno definiranim temeljnim predznakom i hijerarhijom vrijednosti koja se - barem nominalno - morala poštovati.
Prema Tomić-Koludrović, u Sloveniji je, u osamdesetim godinama prošlog stoljeća, teorija poslužila kao zamjena za nove društvene pokrete i postupno emancipirala sferu nezavisne građanske javnosti. U Hrvatskoj, zbog niza razloga karakterističnih za društveni kontekst te bivše jugoslavenske republike (među kojima pojačana represija nakon „masovnog pokreta" 1971. godine nipošto nije jedini), ovakve nadomjesne uloge teorije u političkom životu nije bilo.
U devedesete godine, koje su - touraineovski rečeno - donijele novi „konflikt oko države", kao i homogenizaciju i retradicionalizaciju karakterističnu za ratno doba, akteri nekadašnjih socijalističkih „alternativnih inicijativa" ušli su s idejama i stavovima koje postsocijalistička „nova stvarnost" nije ni uvažavala ni podržavala.
Iako su evocirali i pojedine teme karakteristične za nove društvene pokrete, djelovali su - kao što kaže naslov nedavno objavljene knjige Srđana Dvornika (2009) - kao „akteri bez društva". Obraćali su se više istomišljenicima i istomišljenicama nego široj javnosti, financijsku i intelektualnu podršku za djelovanje dobivali su uglavnom iz inozemstva, a u obavljanju društveno nesumnjivo korisne djelatnosti u svom su se neposrednom životnom okolišu često osjećali kao ribe na suhom.
Do bitne promjene društvenog konteksta u kojem je djelovala prva generacija postsocijalističkog civilnog društva u Hrvatskoj dolazi u vrijeme trećesiječanjskih izbora, nakon fizičke smrti autoritativnog „oca nacije" Franje Tuđmana i simboličkog početka postupne dekonstrukcije sustava koji je stvorio u razdoblju svoje neupitne moći u devedesetima.
Korijene današnjeg djelovanja na civilnoj sceni, koje se po oblicima ali i stvarnom sadržaju prosvjeda približilo strogoj sociološkoj definiciji novih društvenih pokreta, valja tražiti u predizbornoj kampanji za trećesiječanjske parlamentarne izbore.
U njoj se, prema studiji Leburić i Tomić-Koludrović (2002), javila „nova političnost mladih". Oni su se, prema interpretaciji sadržanoj u spomenutoj studiji, počeli ponašati kao „racionalni akteri", velikim dijelom i stoga što je novi politički kontekst, koji se stvarao, obećavao mogućnost takvog djelovanja.
Uzme li se u obzir interpretacija o ovakvoj - racionalnoj - agendi djelovanja mladih u spomenutom prijelaznom razdoblju, moglo bi se zaključiti da je ukupno djelovanje civilnog društva generacije 1.0, na hrvatskoj političkoj sceni u devedesetima, zapravo bilo iracionalno.
Ovdje je riječ o aktivističkoj jezgri koja koristi konkretne kanale - od žalbi upravnim i sudskim tijelima do taktičke upotrebe medija i građanskog neposluha - a u takvom djelovanju računa na podršku šire javnosti koja se ne sastoji samo od svjetonazorskih istomišljenika. To ranije nismo imali, barem ne u ovako jasno izraženom obliku
Razgovarajući danas s njegovim akterima i aktericama, stječe se dojam da mnogi među njima procjenjuju da je ono bilo upravo takvo. „Iracionalno", međutim, ne znači „uzaludno": djelatnosti devedesetih otvorile su put djelovanju civilnog društva u dvadeset i prvom stoljeću i njegovoj, recimo tako, „normalizaciji" u odnosu prema praksama u starijim liberalnim demokracijama.
Koliko god zvučalo paradoksalno, put današnjem „normaliziranom" stanju utabali su i oni koji su u represivnim hrvatskim devedesetima kontrolirali aparat namijenjen discipliniranju nekonformistički raspoloženih građana i građanki. Unatoč nesumnjivoj autoritarnosti poretka u prvom razdoblju postsocijalističke tranzicije, ne valja smetnuti s uma da su se ondašnji predsjednik i vladajuća stranka ipak u pravilnim razmacima izlagali tzv. slobodnim izborima, ma kako nesavršeno oni bili provođeni.
Ovim su u društveni kontekst bile uvedene drugdje već povijesne prakse liberalno demokratskog poretka, koje su tijekom desetljeća prošle svojevrsnu ubrzanu evoluciju. No, ono što je važno za temu jest ustvrditi da je proklamirani ideal višestranačkog demokratskog uređenja već na samom početku drukčije postavio nacrt sustava u kojem se civilnodruštveno djelovanje trebalo odvijati (a bilo je takoreći, barem na načelnoj razini, i predviđeno da se kao takvo odvija).
Pojedine prakse iz prvog razdoblja civilnog društva u postsocijalizmu primjenjuju se, naravno, i danas. Postoji i kontinuitet pojedinih aktera/akterica ili pak ustanova uspostavljenih u tom razdoblju: u današnjem djelovanju „Prava na grad" nezaobilazna je uloga netkluba i multimedijalnog instituta „Mama", kao i tradicija djelovanja „zelenih".
Međutim, ono što je posve drukčije u odnosu na razmjerno nedavnu prošlost jest širi društveni kontekst i značenje civilnodruštvenog djelovanja u njemu. Prosvjedi u Varšavskoj nemaju veze s „velikim pričama" nacionalnog predznaka, nisu prosvjed prevarenih i opljačkanih radnika i radnica, niti prosvjedno okupljanje za slobodu medija u kojem latentno figuriraju elementi slični „osvajanju televizije" u rumunjskom tranzicijskom prevratu.
Nisu posrijedi ni Ashovi „mi, građani" iz godine 1989, koji su se na apstraktnoj razini borili za građanske slobode u Istočnoj Europi: ovdje je riječ o aktivističkoj jezgri koja koristi konkretne kanale - od žalbi upravnim i sudskim tijelima do taktičke upotrebe medija i građanskog neposluha - a u takvom djelovanju računa na podršku šire javnosti koja se ne sastoji samo od svjetonazorskih istomišljenika.
To ranije nismo imali, barem ne u ovako jasno izraženom obliku.
Akcije u Varšavskoj pokazuju da je civilno društvo u Hrvatskoj doseglo razinu umreženosti, kompleksnosti i izvršnosti koju bismo mogli označiti spomenutom webovskom brojčanom metaforom. Sad još valja pričekati da na istu razinu tehničke sofisticiranosti dođe i policija, i još više, javna uprava.
Mr. sc. Mirko Petrić, H-alterov novi suradnik, viši je predavač na Odsjeku za sociologiju Sveučilišta u Zadru (op.ur.)
