H-Alter
 Otvorenje izložbe naziva "Četvrta retrofuturistička izložba: Neumoljiv pogled u budućnost", autora Željka Kipkea, održat će se 3. srpnja Galeriji SC S početkom u 20 sati. Izložbu razgledajte do 18. srpnja u radno vrijeme Galerije SC, radnim danom od 12 do 20 sati te subotom od 10 do 13 sati.

Četvrta retrofuturistička izložba Željka Kipkea u formalnom se pogledu nastavlja na onaj dio njegovog opusa u kojem filmska (pokretna) i statična (štafelajna) slika simultanom prezentacijom i međusobnom sadržajnom povezanošću stvaraju dinamično tkivo izložbe. Riječ je o načinu prezentacije koji je Kipke već koristio na svojim ranijim multidisciplinarnim izložbama, poput Policijskog dvorišta u zagrebačkom Umjetničkom paviljonu (2012.) ili Umjetnika na odmoru, MSU (2012.), u kojima štafelajno slikarstvo - Kipkeova za širu publiku ključna umjetnička disciplina - figurira kao slijed kadrova preuzetih iz filmske naracije oko koje se izložba razvija.

Po slikovnom i tekstualnom sadržaju likovni segment Četvrte retrofuturističke izložbe u ovom slučaju je možda prije aproprijacija vizuala marketinških kampanja kojima su specijalizirani časopisi, kao izvedenica industrije snova, konstrukcijom i eksploatacijom sustava glumačkih zvijezda najavljivali filmske uspješnice.

No, taj niz slika sadrži i jedan kuriozum, iznimku koja potvrđuje pravilo: vertikalnu kompoziciju (jedinu u ciklusu), koja slijedom tri prizora simulira nizanje kadrova na filmskoj vrpci s prikazom seksepilne figure Mary Castle. Starleta je naslonjena na solidan, falički trup divovskog kaktusa, u vizualno zbunjujućem, a epohi suobraznom mačističkom redoslijedu: noge, tijelo, glava. Začudnost kompozicije proizlazi iz svjesne prilagodbe projekcije pokretnih slika (čija se percepcija razvija u vremenu) mediju statične slike (koja se percipira odjednom) te naizgled drugačije logike prikaza. Naime, filmska sekvenca Mary Castle razvija se u kontinuitetu snimke od stopala prema nasmiješenom licu, odnosno, razvijala bi razinu senzualne stimulacije publike simulacijom pogleda na starletu odozdo prema gore, dok nam njena slikana varijanta isti prizor predstavlja u tri segmenta, stavljajući vremenski prvu sekvencu donjeg dijela nogu na vrh kompozicije, a zatim slijedom tijelo u sredini i glava na dnu. S obzirom na to da svaki segment slike ima vrh i dno, oni se nadovezuju logikom filmske vrpce, a ne slikanog prostora, pa je tijelo razlomljeno u dijelove poslagane redoslijedom, ali bez kontinuiteta, a konstrukcija prostora naglašena je uobičajenim slijedom teksta od vrha prema dnu slike.

U prilog tekućem dijalogu pobornika tradicionalne likovnosti s multimedijalnim stvaralaštvom obilježenome nerazumijevanjem suštine, onima kojima to nije jasno iz cjeline Kipkeovog opusa upravo ova slika zorno ukazuje da medij pokretnih slika utječe na štafelajno slikarstvo i da je veličina štafelajnog slikarstva upravo u tome da uspijeva apsorbirati pomake u prezentaciji i percepciji vizualnog sadržaja u raznovrsnim medijima njegove suvremene distribucije. Uostalom, poznato je da je na formalni i sadržajni razvoj suvremenog figurativnog slikarstva više utjecala medijska umjetnost filma i fotografije negoli navlastiti mu povijesni korijeni.

Vraćajući se na užu problematiku Kipkeove izložbe, slika Mary Castle ukazuje na sve njene ključne metode i strategiju. Riječ je o kombinaciji aproprijacije i montaže u svrhu ne samo demistifikacije nego i instrumentalizacije najuvjerljivijeg vizualnog jezika masovne kulture - filma holivudske tvornice snova iz njenog zlatnog razdoblja sredine dvadesetog stoljeća. Riječ je o metodološkom arsenalu koji je u leksik umjetnosti tijekom sedamdesetih unijela i razvila upravo generacija neoavangardista (kojoj Kipke pripada), sa svrhom transformacije kulturnog sustava te ambicijom da se ona prelije u širi društveno-civilizacijski diskurs i blagotvorno poremeti njegovu okoštalu hijerarhiju.

Unyielding look into the future /Neumoljiv pogled u budućnost (10 min., 2013.) prisvaja formu filmskog žurnala, lateralnog žanra koji je, poput filmskih magazina, prije filmske projekcije publiku obavještavao o nadolazećim kinematografskim atrakcijama i/ili agitpropovskim nabojem obavješćivao građanstvo o relevantnim društveno-političkim događajima. Materijali Kipkeovog filma preuzeti su iz filmova holivudske produkcije pedesetih godina, kao i sama forma filmskog žurnala: brza montaža, agitirani ton naratora, bombastična koncepcija i odgovarajuća tehnika pisanja popratnog teksta. U filmu nastupaju filmske zvijezde John Wayne, Nancy Olson, Erich von Stroheim, Patricia Knight, Cornel Wilde, Silvana Mangano i Mary Castle, a njihova zvjezdana karizma i seksepil iskorišteni su u najavi Kipkeovih filmskih projekata koji će se realizirati trideset do šezdeset godina kasnije. Filmovi ne samo da su najavljeni, nego se njihovi segmenti ili tekstualni dodaci montirani u preuzete sekvence doimaju poput vizija njegovih protagonista.

Kipkeov retrofuturizam generalno nam predočava nekadašnje koncepcije budućnosti koje su u današnjici već stvar prošlosti, bez obzira na to jesu li ostvarene ili napuštene. Vremenski salto mortale negira koncepciju linearnog razvoja u vremenu i upozorava na povijesno potisnute sadržaje koji u budućnosti mogu nenadano biti revidirani, prevrednovani, promišljeni i funkcionalni. To stanovište blisko je konceptu postmoderne, u čijem se ozračju dogodila i Kipkeova transformacija u jednog od ponajboljih slikara osamdesetih godina, a koji ne samo da je zagovarao napuštanje teorije o evoluciji umjetnosti kao neprekidnog razvoja stila, već je u praksi kulturno nasljeđe afirmirao kao nepresušni izvor inspiracije i mogućnost distance prema kurentnim fenomenima. Spajanje i koegzistencija do tada formalno nespojivog bili su zaštitni znakovi epohe.

Više od odjeka te umjetničke prakse vidljivo je u filmu Neumoljiv pogled u budućnost. Na primjer, sav vizualni materijal u njemu preuzet je iz kinematografskog nasljeđa¹ i umjetnikovog arhiva, a holivudski glamur iz pedesetih godina doživio je neočekivani spoj s Kipkeovim performansom iz 1985. godine. Postmodernu su često smatrali ciničnom, najviše stoga što je njen fokus, nasuprot etikom zadojenih neoavangardnih prethodnica, bio usmjeren na formalno-estetsku problematiku. I Kipkeov novi film u usporedbi s prethodnim radovima iz njegovog filmskog opusa koji se bave prikrivenim aspektima totalitarnih aspiracija i njenim poveznicama s kulturom pokretnih slika može se tumačiti kao fascinantna vježba unutar estetskog koda specifičnog filmskog žanra. Međutim, jedan od najupornijih glasova neslaganja s poretkom stvarnosti na našoj umjetničkoj sceni nikad ne posustaje u borbi za ispravnim i dosljednim vrednovanjem istinskog umjetničkog stvaralaštva - onog koje se aktivistički postavlja prema problemima sadašnjosti. Riječ je o biblijskom srazu Davida i Golijata, nezavisnog filmaša i najveće filmske industrije. Sav mitomanski vokabular industrije snova upregnut je da s povijesnog vrhunca svoje snage propagira opus jednog istinskog kreativca udaljenog ne samo u vremenu i prostoru nego i u poimanju crnog koje je "crno, crnje od crnog".

Branko Franceschi

¹ Nije naodmet prisjetiti se filmskog opusa Christiana Marclaya, koji je karijeru zasnovao na kolažiranju materijala preuzetih iz pop-kulture, a svjetsku je slavu zadobio montažom sekvenci preuzetih iz nepreglednih filmskih arhiva poput radova Telephones / Telefoni (1995.) ili The Clock / Sat (2010., Zlatni lav na 54. Venecijanskom bijenalu 2011.). O koncepcijskoj i montažerskoj bravuri Sata u kojemu je tijekom devet sati projekcije izjednačeno vrijeme svih apropriranih sekvenci satova s vremenom u realnom prostoru izložbenog prostora, Kipke je 2011. na www.filmovi.hrobjavio pohvalni esej pod nazivom Filmski sat Christiana Marclaya i totalna režija. No, dok se Marclayeva bravura percipira upravo i samo kao fascinantni postmodernistički kolaž koji objedinjuje stoljeće filmske produkcije, Kipke u svom radu, zahvaljujući neoavangardističkim korijenima, ne može a da makar indirektno ne iskaže otpor prema manipulativnim aspektima filmske industrije.