Budućnost je u biocentrizmu

Od 2002. u Malom Lošinju održava se znanstveno-kulturna manifestacija Lošinjski dani bioetike, koja je ove godine od 9. do 11. lipnja, i kao svih prethodnih godina, okupila velik broj stručnjaka različitih profila iz desetak zemalja svijeta. Dr. sc. Hrvoje Jurić je od samog osnivanja dio organizacijskog tima Lošinjskih dana bioetike, a ujedno je i glavni tajnik ove manifestacije. U svom znanstvenom i predavačkom radu te javnom angažmanu posebno se bavi bioetičkim temama. Na Filozofskom fakultetu zagrebačkog sveučilišta, na Odsjeku za filozofiju, zaposlen je od 2000. , trenutačno u zvanju višeg asistenta. Zamjenik je glavnog i odgovornog urednika časopisa Filozofska istraživanja i Synthesis philosophica te urednik niza publikacija. Etika života Uvod razgovoru bilo je pitanje vezano uz činjenicu da je bioetika, unatoč brojnim znanstvenim raspravama u svijetu i kod nas, kao i afirmaciji bioetičkih pitanja u medijima, još uvijek prilična nepoznanica. Stoga je Jurić za početak dao pregled onoga što je bioetika, koje su njene osnovne zadaće i u čemu je njeno značenje. – Vjerujem da je pojam bioetike još uvijek prilično mutan, no teme koje možemo nazvati bioetičkima vrlo su prisutne u javnosti, što znači i da su bliske takozvanim običnim ljudima. Iako to zvuči kao tautologija, bioetika kao etika života je itekako životna, jer se tiče onih etičkih pitanja koja nam se postavljaju kao živim, tjelesnim i osjećajnim bićima, u odnosu prema samima sebi i prema drugima. U smislu neke definicije, mogao bih reći da je bioetika otvoreno područje susreta i dijaloga različitih znanosti i djelatnosti, te različitih pristupa i pogleda na svijet, koji se okupljaju radi artikuliranja, diskutiranja i rješavanja etičkih pitanja vezanih za život, za život u cjelini i u svakom od dijelova te cjeline, za život u svim njegovim oblicima, stupnjevima, fazama i pojavnostima. Pretpostavka ovakvog definiranja je uvid u isprepletenost odnosa unutar svijeta živoga, a potom i u isprepletenost problema s kojima se u znanstveno - tehničkom dobu suočava čovjek, s jedne strane te onih problema koji se tiču i drugih živih bića te prirode u cjelini, s druge strane. Novost bioetike je, dakle, i to što nastoji stvoriti okvir za promišljanje etičkih problema u novom globalno-civilizacijskom kontekstu. Zato je, smatram, temeljno bioetičko pitanje: kako još uvijek djelovati u skladu s određenim moralnim principima i normama dok se djeluje unutar sveprisutnog i svemoćnog znanstveno-tehničkog sklopa koji ima vlastitu logiku i vlastitu dinamiku, a u kojem za etiku ima sve manje mjesta? Kad govorim o tehnoznanosti, kao spoju prirodne znanosti, biotehnologije i informacijsko- komunikacijskih tehnologija, mislim ujedno i na njezinu principijelnu koaliciju s globalno vladajućim modelima ekonomije i politike, tj. na radikalno ugrožavanje ljudskog i neljudskog života od strane neoliberalističko-kapitalističke ekonomije i birokratsko-militarističke politike, objašnjava Jurić. Na mogući prigovor da bi se to moglo povezati s još jednom teorijom zavjere, on kaže: Zablude o bioetici – Svjestan sam da to nekome može sličiti na teoriju zavjere, ali brojni primjeri svjedoče da je to model koji svakodnevno i u potpunosti određuje naše živote, iz kojeg je teško izaći i zauzeti kritičku poziciju, usprotiviti mu se. Neki primjeri to posebno ističu, recimo, problematika genetički modificiranih organizama. Kad smo u Hrvatskoj bili na pragu trajne regulacije ovog problema – zahvaljujući koordiniranom radu nekorumpiranih znanstvenika, političkih institucija i civilnih aktivista – pobijedio je ipak snažan pritisak američke administracije koja štiti svoje političke interese i ekonomske interese moćnih biotehnoloških kompanija, a za svoje je ciljeve uspjela pridobiti i neke naše znanstvenike, bilo obećanjem famozne slobode znanstvenog istraživanja ili financijski, što je često, nažalost, ista stvar, tumači Jurić te dalje pojašnjava jedan širi pogled na bioetiku, u odnosu na uvriježeno stajalište da je bioetika neka nova verzija medicinske etike. – Još uvijek je snažna predrasuda da se ono što se naziva bioetikom bavi i treba baviti samo pitanjima pobačaja, eutanazije, prava pacijenata, izazovima genetičke tehnologije i slično. Ja smatram da bioetika, već po svome pojmu, ima obvezu da reflektira o mnogo širem spektru pitanja od onih humano- biomedicinskih. Ona, dakle, ne može biti niti samo nova medicinska etika niti nekakva podvrsta filozofijske etike. I po predmetu i po metodi bioetika bi trebala biti nešto mnogo šire. Upravo u Hrvatskoj, u suradnji s bioetičarima i Europe i svijeta, nastala je koncepcija integrativne bioetike, koja s jedne strane integrira sva pitanja koja se tiču života, a s druge strane sve pristupe koji su relevantni za postavljanje, artikuliranje i rješavanje tih pitanja. Spektar fenomena života Na upit što su danas top-teme bioetike, kaže: – S jedne strane, to su teme koje se tiču početka i svršetka ljudskog života, od izvantjelesne oplodnje i pobačaja do distanazije i eutanazije, ali također i manipuliranja ljudskim životom, ponajprije u sferi genetičkih intervencija i drugih biotehnoloških novosti. Ali moralni status životinja i njihova prava također su vrlo diskutirana tema u okvirima bioetike, kao i ekološka pitanja. Zagađenje i radikalno ugrožavanje prirodnog okoliša bilo zbog industrijalizacije ili nuklearne tehnologije također su aktualno pitanje. Sve u svemu, top-teme bioetike pronalazimo svakodnevno u rasponu od kliničko -medicinskih do globalno -ekoloških problema, od onih problema koji se tiču ljudskog života i zdravlja, preko života i dobrobiti ne-ljudskih živih bića, prvenstveno životinja kao naših najbližih srodnika na ljestvici živoga svijeta, do sudbine života i prirode u cjelini. Svim tim pitanjima zajedničko je to da se tiču fenomena života u čitavom njegovom spektru, života kao individualnog i općeg, potencijalnog i aktualnog, ljudskog i ne-ljudskog. Smije li se činiti sve ono što se može činiti i zašto je život uopće vrijedan poštovanja i zaštite – to su ključna bioetička pitanja. Kao što sugerira Hans Jonas, vrijednost života prepoznajemo ponajbolje kad život dođe u pitanje, kad osjetimo strah od ugrožavanja ili gubitka života. Život općenito, svaki oblik života i svaki individualni život je samosvrhovit, kako to kažu filozofi. To u krajnjem slučaju znači da smisao nekog života ne treba posebno dokazivati. Svrha svakog života je u njemu samom. Život ima inherentnu, urođenu vrijednost koja se ne može i ne smije objašnjavati i dokazivati koristima koje netko drugi može imati od njega. To, dakako, ne znači da smo blokirani u našim odnosima s drugim ljudima i drugim živim bićima, da trebamo živjeti ne djelujući i ne stupajući u ovakve ili onakve kontakte. Ali svakako moramo biti maksimalno oprezni i pažljivi u tim odnosima. Jer uvijek se nalazimo u napetosti, suočavamo se s moralnim konfliktima koje treba rješavati – od sukoba među dva ravnopravna čovjeka, preko sukoba između trudnice i fetusa, do sukoba između čovjeka i životinje – ali rješavanje moralnog konflikta pod vidom načelnog obzira prema svakom obliku života ipak je sasvim drugačije od bezobzirnosti ili ravnodušnosti u odnosu na to. Život je radikalno ugrožen Kao drugo, treba imati u vidu da je život, kao minimalni zajednički nazivnik ljudskog i ne-ljudskog, radikalno ugrožen od strane imenovanog tehnoznanstveno- ekonomsko- političkog sklopa. Pritom je matrica tog ugrožavanja jednaka, ali su njegove manifestacije različite. A bioetika osvještava ono što je zajedničko i iznosi na vidjelo razlike koje su bitne, kaže Jurić. – Konačno, bioetika je uvelike potaknula razvijanje senzibiliteta za sva, a ne samo ljudska živa bića, dakle, oslabljivanje antropocentrizma i upućivanje prema biocentrizmu, što je, smatram, jedini pogled koji može osigurati budućnost kako čovječanstva tako i planeta, mišljenja je Jurić, kojeg smo pitali i smatra li da se može reći kako upravo u našem vremenu sada kulminira kriza znanstveno -tehničke civilizacije i kakav se daljnji razvoj može očekivati na tom planu: Moć i odgovornost znanosti – Paradoksalno je da znanost i tehnika danas imaju moć koja je veća nego ikad prije, ali istovremeno nam ispostavljaju dileme koje su veće nego ikad prije. To je dovoljan razlog da se ozbiljno zapitamo o tome gdje smo i kamo idemo, da uvidimo kako danas nije riječ o nizu sporadičnih problema, nego o jednoj strukturnoj krizi. No, preduvjet toga je da dovedemo u pitanje dogmu o napretku koja je utvrđena tijekom novoga vijeka, a koja nam govori da napredak znači ovladavanje prirodom, samovoljno i bezobzirno manipuliranje ljudskim i ne-ljudskim životom. Drugim riječima, priroda i život nisu resurs koji se može i mora bezgranično iskorištavati za ljudsku korist, niti su poligon za iživljavanje ljudske znanstveno-tehničke moći, izričit je Jurić, uz to i optimist jer na pitanje postoji li danas kritična masa koja bi mogla učiniti značajnije pomake u pravcu rješavanja ovih problema, kako u Hrvatskoj tako i svijetu kaže: – Čak i ako uzmemo u obzir samo posljednu deceniju, vidjet ćemo da se mnogo toga promijenilo nabolje. Mislim pritom kako na znanstvenike, odnosno na otvaranje različitih struka za interdisciplinarnost, tako i na opći bioetički senzibilitet te institucionalno političko djelovanje i građanski aktivizam. U svim tim sferama uočljivi su pomaci koji su ohrabrujući, iako ih još uvijek treba shvaćati samo kao obvezu za daljnji intenzivan angažman, navodi Jurić.