Ajme što su divni! Ujedinili se pa zajedno kolju policajce. O divno, o slatko, o predivno zajedništvo!
Dogodilo se nečuveno. Ostvarilo se gotovo nemoguće. Znanstvenofantastična priča postala je stvarnost kojoj gledamo ravno u oči. Gledamo i ne vjerujemo! Možda nas obmanjuje Descartesov zli demon, pomislio je skeptik kojeg su isti tren klepnuli toljagom po glavi da ne zastrani. Istina je! Nema zablude! Trnci drmaju pod kožom, srce udara jače dok nam se oči cakle pod naletom emocija. Suzdržavamo se da ne pustimo suzu jer to je tako pederski pa ipak bolje je ne cmizdriti razvaljen srećom. Narod slavi! Hrvatski narod slavi! Napokon je, iznova, no ovoga puta doista, razbijena kletva kralja Dmitra Zvonimira. Ista ona kletva opjevana od najvećeg živućeg hrvatskog pjesnika. To mučno prokletstvo na prvi dvanaesti godine Gospodnje dvije tisuće i trinaeste raspršilo se kao da ga nikada nije ni bilo. Višestoljetni san postaje stvarnost. Otvaraju se pravo hrvatski šampanjci i vade pravo hrvatski pršuti! Hrvatska je trpeza puna, i iako smo sirotinja, poseban je dan i treba pošteno pravo hrvatski nazdraviti. Hrvati više, hvala nebesima, nisu proklet narod. Golijat je mrtav!
Dogodilo se čudo na dan kada je država ponovno ujedinjena pod novim zajedničkim vođom koji priča jezikom koji njen puk napokon uspijeva razumjeti. Jezik je to netrpeljivosti, otvorenog prijezira spram onih koji nikako ne zadovoljavaju kalupe koje tek postavljaju. Tom jeziku, govoru koji narod očigledno razumije, a kojim se služi novi narodni vođa - jučer je dano priznanje. Komunikacija je skupa, prvi krug razgovora platio je narod nešto sitno, pedesetak milijuna kuna, no ništa ukoliko se uzme u obzir sloboda i blagostanje koje za isti razgovor taj puk dobiva. Upravo se na taj događaj u kojemu "David iznova pobjeđuje Golijata", kako je vođa Markić opisala porazne rezultate referenduma, dogodilo ujedinjenje iskonske i prave hrvatske države, jer sve ostalo je nešto drugo. Dogodio se procvat kojim smo nakratko, još jednom, postali tema vodećih svjetskih medija čiji čitatelji čuju za našu državu samo kada ratujemo, krademo, bježimo i po novom zatiremo tuđa prava. Aha, Kroejša; Ejža, Afrika? Tunguzija.
Eno, jučer je gospodin Karamarko obavijestio javnost da je čuo da je skupljeno sasvim dovoljno potpisa da se krene u legalno razbijanje ćiriličnih ploča
No što je to nečuveno što je vratilo osmjehe na lica i vjeru u bolje sutra? Odakle taj val optimizma i kako to da ga neki ne uspijevaju uočiti kada je tako bjelodan? Prvi događaj govori: dogodilo se da su Sjever i Jug ponovno postala djeca iste majke i to zahvaljujući jučerašnjoj bratskoj paradi (od Trga maršala Tita do maksimirske ljepotice) u kojoj su ponosno koračali navijači Dinama i Hajduka. Koračali su ujedinjeni protiv vaučerizacije, vodstva HNS-a, Mamića i svih onih koje kada ih se linčuje preimenuju u pedere i Cigane. Divnih li prostota i kletvi jer u nas nema strašnijeg od spomenutog pa zato ono "Mamiću, Cigane!" i "HNS, pederi" nakon čega komentiramo s toplinom oko srca kako je bilo lijepo vidjeti tu našu hrvatsku mladež da se druži, da je u zajedništvu bez mržnje i incidenata. Naravno, da očiste jezike od šporkih riči počnu zavijati, uspaljeni čoporom u kojem su stopljeni, usklike "Za dom spremni!" da se zna o kojem i čijem se domu tu točno radi. No, sitnica, jer za takve ćemo nepredviđene situacije reći da su plod malog nesporazuma. Zaigrala se djeca. Ne znaju dječica o čemu se radi, to oni tek tako jer su sretni pa ne razmišljaju, ponijela ih atmosfera, ali generalno oni misle samo dobro. Misle dobro kao i oni koji raskrinkavaju "jasenovački mit" govoreći o logorima kao o mjestima na "kojima se živjelo jako dobro i ugodno" pa eto, na kraju cijela država slavi to nikada viđeno zajedništvo Sjevera i Juga. Promatraju u čudu ponosna srca, gledaju tu našu divnu djecu i izgovaraju kako je divno što si nisu međusobno odrubili glave, zarili noževe u srce ili jebali tovarsku ili purgersku, kako tko i kako kome, mater. Ajme što su divni! Gle ih! Ujedinili se pa zajedno kolju policajce. O divno, o slatko, o predivno zajedništvo!
Smiju se gospodinu premijeru kada komentira moguće raspisivanje referenduma o uporabi manjinskog jezika i pisma. Smiju mu se kada teatralno naglašava: "To neće proći! Nema toga tko će nas na to natjerati!". Smiju se tom prvoklasnom vicu
Ima još nedovršenog posla. Zeznuli pedere isto tako će i kojekakve ćirilice. Tek su krenuli. Eno, jučer je gospodin Karamarko obavijestio javnost da je čuo da je skupljeno sasvim dovoljno potpisa da se krene u legalno razbijanje ćiriličnih ploča. Potvrdili su to kasnije i iz samog Stožera. Bilo je napeto. Hoće uspjeti - neće uspjeti, no snalažljiv smo mi narod pa se sjetili stožeraši referenduma braće obiteljaša te raširili svoje prostirke ispred svakog biračkog mjesta, pa hvataj za rukav, drž' ne daj. Povijesno ujedinjenje navijača na kulturnom događaju stoljeća također je trebalo iskoristiti, pa umjesto tradicionalnih štandova s dimljenim kobasicama i razrijeđenim pivom nudila se mogućnost davanja podrške. Raširili papire i pohrlio narod, a to masovno darivanje vlastitih autograma bio je jedan od razloga propale vaučerizacije. Brat bratu, sasvim opravdano jer tko je vidio potpisati se dva puta u jednom danu. Uostalom, spustile su se guste magle te treba čuvati desnicu jer u zadnje vrijeme počesto paraju zrak, a ne dao Bog da ju ne uspiješ dignuti u pravo vrijeme i na pravom mjestu. Samo se nadam da će netko na vrijeme osigurati zgradu Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti jer danas sam više nego ikada siguran da bi se našao pojedinac koji bi se gadno mogao prevariti i u naletu borbe za hrvatsku slobodu pretvoriti u prah Baščansku ploču, jer bi se pismo na kamenu tom zanesenom borcu moglo učiniti kao prokleta ćirilica koju civilizacijski razbijamo. I nešto sitno o opravdanom smijehu stožeraša. Naime, smiju se gospodinu premijeru kada komentira moguće raspisivanje referenduma o uporabi manjinskog jezika i pisma. Smiju mu se kada teatralno naglašava "To neće proći! Nema toga tko će nas na to natjerati!". Smiju se tom prvoklasnom vicu. Poneseni su humorom vladajućih, toliko se smiju da ne mogu doći k sebi dok neki čak padaju u nesvijest od smijeha.
Drugi krucijalan događaj uz ujedinjenje države zahvaljujući nogometnim navijačima također se dogodio jučer. Hrvatska se ponovno vinula u visine u trenutku kada su objavljeni prvi neslužbeni rezultati prvog referenduma na zahtjev građana. Jedna Hrvatska je rekla 65 posto za uvođenje definicije braka kao zajednice muškarca i žene u Ustav dok je ona druga, nešto sramežljivija Hrvatska šapnula 33 posto. Eno, siguran sam da nam čestitaju Angola, Etiopija, Gana i Gvineja. Poslat će nam brzojave iz Afganistana, Bangladeša i Irana. Već nas sada ljube braća iz Mianmara, Omana i Pakistana dok nam iz Ugande zasigurno pišu s ljubavlju. Uganda! Pričalo se o Ugandi u Hrvatskoj. Spominjao ju je netko, samo sada je teško prizvati u sjećanje o kome je riječ. Mnogo je ljudi ovih mjeseci, a pogotovo posljednjih tjedana, pričalo. Previše ljudi.
kasha_jacqueline_gaystarnew.jpg
Bilo bi pristojno odati priznanje ljudima koji su omogućili da se cijeli ovaj loše postavljen cirkus održi. Treba zahvaliti vođi Markić i njenoj političkoj obitelji na predanome radu! Hvala i ocu Šimuniću i njegovom orkestru što su zvučno popratili predstavu. Također zahvale Hrvatskoj biskupskoj konferenciji, duboko vjerujućoj da je tu u skladu s evanđeoskim, hvala i sisačkome biskupu Košiću, onome što je demokratski izabranu vlast nazvao protunarodnom, koji je dao Naputak svojim svećenicima da upute vjernike kako glasati na referendumu, na koji način uzeti kemijsku olovku i zaokružiti "za". Hvala gospodinu Miletiću, dopredsjedniku Hrasta koji je uspio izjaviti gadost koja zaslužuje da ju se zapamti, jer otvoreno proglasivši referendum insekticidom za parazite na vlasti potvrdio je ono što odavno znamo - hajmo se igrati manjinskim pravima, pronađimo one na koje društvo i bez nas gleda s prijezirom kako bismo ojačali svoje političke pozicije. Uostalom, njihova politička inicijativa U ime obitelji od samih početaka upućuje na želje predsjednika Ilčića da svoju stranku dogura do one pozicije s koje će bez imalo problema uspijevati gurati svoje sustave vrijednosti koje ovomu društvu doista ne trebaju.
Onih 942 tisuća birača koji su zaokružili "za" jasno je dalo do znanja da ne žele Hrvatsku koja je država svih njenih građana, nego povlaštenih za koje se zna kakvu vrstu atributa trebaju posjedovati
