Istraživanje o stavovima javnosti prema nevladinim organizacijama koje je nedavno proveo Institut društvenih znanosti Ivo Pilar nije prvo takve vrste, ali se za razliku od prijašnjih odvijao anketiranjem u kućanstvima, stvarajući time repezentativan uzorak. Prijašnja slična istraživanja obično su se odvijala telefonski, pa je rezultate teško usporediti upravo s obzirom da se nije koristio isti uzorak i metodologija. Istraživanje koje je proveo Institut Ivo Pilar na uzorku od 1008 punoljetnih ispitanika pokazuje da je došlo do poboljšanja u stavu javnosti prema nevladinim organizacijama.
Mlaćenje prazne slame?
Rezultate istraživanja u Civildreti je komentirala voditeljica toga projekta, dr. Renata Franc, koja je iznijela i neke dodatne podatke. Zanimalo nas je koliko su udruge vidljive i prepoznaljive u javosti, koliko je poznat sam pojam udruge i čime se one bave. Zanimljivo je da je 80 posto građana Hrvatske čulo za taj izraz, ali ako se postavi pitanje što se pod tim pojmom podrazumjeva i što on znači, postaje vidljivo da oko 40 posto ispitanika zapravo ne zna čime se udruge bave. Što se tiče stavova na općoj razini, postoji jako pozitivan stav, a preko 70posto ljudi smatra da su udruge ili jako korisne ili donekle korisne za društvo. Ali što se tiče dubljih i konkretnijih stavova, mišljenje o udrugama ipak nije toliko pozitivno. Oko polovice građana je sumnjičavo ili ima neka negativna mišljenja što se tiče udruga.”
Taj su zaključak potvrdili i slučajni prolaznici koje su novinari 101 anketirali na ulicama Zagreba. Na, naizgled, jednostavna pitanja poput što mislite o civilnom društvu i nevladinim organzacijama? ili što su nevladine organizacije i što je civilno drušvo? dobijen je niz različitih odgovora. Dok neki građani uopće nikada nisu čuli za pojam nevladine organizacije ili civilnog društva, ima onih koji su za pojam čuli ali smatraju da je to samo pitanje muzenja para, kako je sve to politika i da udruge samo mlate praznu slamu. Oni koji su čuli za pojam i čine se upućeniji u ono čime se nevladine udruge bave smatraju da udruge ipak pridonose društvu i utječu na svijest ljudi u određenim područjima.
Prema mišljenju javnosti, najveći problem su siromaštvo, nezaposlenost, korupcija i nasilje, a udruge se ne percipiraju kao one koje mogu najviše pomoći. Najveće je povjerenje u udruge u područjima zaštite okoliša, manjiskih prava i osoba s drugačijom spolom orijentacijom, ali javnost te probleme ne percipira u velikoj mjeri važnima, komentirala je dr. Franc. Kad se građane pita koliko nevladine organizacije utječu na rješavanje nekih konkretnih problema, vidimo da su već rezerviraniji, imaju negativnije mišljenje i misle da bi nevladine organizacije trebale raditi puno više. Naime, samo 8 posto ljudi direktno osjeća posljedice rada ili percipira neku direktnu korist nevladinih organizacija u rješavanju konkrentih problema.”
Sretni bez manjina Istraživanje su komentirali i predstavnici nevladinih organizacija koji su naglasili određene rezultate u istraživanju. Srđan Dvornik iz HHO-a zaključio je da organizacije civilnog društva nekad ne djeluju dovoljno glasno, te kako je problem u tome što građani nisu u dovoljnoj mjeri navikli na vlastiti građanski angažman .
Sanja Sarnavka iz B.a.B.a. osvrnula se na činjenicu da gotovo većina ispitanika smatra kako u Hrvatskoj nemamo problema što se tiče nacionalnih i seksualnih manjina. Rekla je da taj dio graćana živi s Big Brotherom i problemima kupovine, a ne s problemima ljudskih prava. Ako ljudi sami nisu neka manjina i ne osjećaju diskriminaciju, apsolutno ih se ne tiče što kako i kako drugi ljudi žive. To je pokazatelj krive političnosti koja je samo vezana uz stranke i politiku, kao i nerazumjevanja da je poltika de facto sve. Većina ljudi bila bi najsretnija da u Hrvatskoj nema manjina i to je, na žalost, naš realitet, rekla je Sarnavka.
Vesna Teršelič iz Dokumente istakla je ulogu javne televizije u kontekstu informiranja javnosti o radu nevladinih organizacija. Zaključila je da je činjenica da smo kao aktivisti i aktivistice naučeni da, ako nismo na javnoj televiziji, onda informacije o tome što radimo neće doći do ljudi koji gledaju i slušaju što se zbiva. Problem je u tome što u glavnom informativnom programu nema dovoljno informacija, a to je osnovni kanal po kojem ljudi i doznaju za probleme.\r\n
Katarina Kruhonja iz Centra za mir, nenasilje i ljudska prava iz Osijeka smatra da je istraživanje vrlo korisno te kako je važno da građani dosta o tome znaju i da podržavaju rad udruga.
Jagoda Munić iz Zelene akcije zadovoljna je što je zaštita okoliša visoko cijenjena od građana kao područje na kojem su udruge prepoznate da djeluju, područje na kojem se građani žele obraćati udrugama i za koje smatraju da jako pridonose rješavanju problema.”. \r\n
Sanja Juras iz Kontre napomenula je kako javnost još nije dovoljno educirana o nevladinim organzacijama i problemima kojima se one bave, a Davor Mišković iz Udruge Drugo more smatra da su se najinfomiraniji pokazali mladi ljudi iz urbanih sredina i zaključio kako to više ovisi o cirkulaciji informacija nego o nekom elitističkom postavljanju civilnog društva. Denis Marijon iz Udruge Zamisli rekao je kako se vidi da su stavovi i medija i institucije s nevladinim sektorom drugačiji nego prije.
Kako je komentirala dr. Renata Franc, jedna od najvažnijih rezulata istraživanja je onaj da oko 40 –50 posto građana odgovara kako bi udruge trebale imati velik pozitivan utjecaj, dok je trenutno najzastupljeniji odgovor da je taj utjecaj mali. To je važan nalaz jer pokazuje i na spremnost ljudi da podrže rad udruga. Mislim da postoji velik potencijal za daljni napredak rada udruga i njihovu veću efikasnost i prepoznatljivost u javnosti, zaključila je Franc.
Udruge proistekle iz rata "najpopularnije"
Iako je istraživanje koje je proveo Ivo Pilar pokazalo da je ipak došlo do znatnog poboljšanja stava javnosti prema nevladinim organizacijama, još uvijek nema velikog razloga za optimizam. Općeniti zaključak koji se nameće jest da nevladine udruge trebaju uvelike poraditi na svojoj vidljivosti i educirati građane o svom postojanju - a pogotovo o onome čime se bave. Činjenica je da nevladine udruge za svoju promociju ili prezentaciju javnosti najviše koriste one medije koji se u Hrvatskoj smatraju alternativnim, poput Interneta ili nekih posebnih glasila. To jest pohvalno, ali ako se uzme u obzir da se u Hrvatskoj Internetnom koristi oko 15 posto ljudi, postaje jasno da bi se nevladine udruge trebale više koncentrirati i pojavljivati se na javnoj televiziji, odnosno HRT-u, koji je za mnoge građane još uvijek glavni izvor informacija. Ekološka tematika i udruge koje se bave ekologijom, izgleda, najbolje kotiraju u javnosti. Prvo mjesto po poznatosti pripada braniteljskim udrugama (40 posto ljudi zna imenovati barem jednu od njih), a odmah iza njih nalaze se zelene, budući da približno jedna trećina ispitanika zna nabrojati barem neku udrugu koja se bavi zaštitom okoliša. Renata Franc smatra da je to zato jer graćani smatraju da im se mogu obratiti s nekim konkretnim problemom, što im daje kredbilitet i povjerenje.
Dobra je vijest da se stavovi javnosti prema nevladinim organizacijama ipak, polako ali sigurno, mijenjaju na bolje i možda je sada vrijeme da se iskoristi ovaj lagani pozitivni trend. Edukacija, ili emisije poput Civildrete mogući su koraci koji bi ljude trebali inormirati o onome čime se nevladine udruge zapravo bave, i pomoći im da se stvori kanal u kojem je moguća interakcija građana s njima.
Tako da bi u idućim istraživanjima i javnost pokazala kako je, možda, ipak nešto novo naučila.
-------------------------------------------------------------------------------------------------------
CIVILDRETA PLUS
Braniteljske udruge su u našem društvu i dalje najpoznatije. Što o fenomenu udruga proizašlih iz rata smatra profesor filozofije politike Žarko Puhovski? Možemo HVIDR-u i druge braniteljske udruge uopće smatrati civilnim društvom?
Hvidra bi, u normalnim uvjetima, trebala biti organizacijom koja skrbi o pravima i interesima značajne skupine ratnih veterana. Da bi neka organizacija odista pripadala civilnome društvu nužno je, prema mojemu shvaćanju, ispunjenje jednoga bitnog uvjeta – prihvaćanje načela horizontalnoga pluralizma, tj. suživota svih svjetonazora, opcija i/ili životnih stilova, neovisno o brojčanim odnosima njihovih zastupnika. Drukčije rečeno, veteranske organizacije solunaškoga ili subnorovskog tipa, koje se pretežito bave vlastitim privilegijama i smatraju se odlikovanim subjektima u nadgledanju ideologijske čistoće zajednice, ne pripadaju civilnome društvu, nego (autoritarnoj) politici.
Riječ je, ponajprije, o istraživanju ustanove koja je već odbirom naziva predznačila svoju (blago rečeno: pristranu i intolerantnu) poziciju. No, ako su nalazi i točni – što je, ovoga puta, čak i vjerojatno – oni govore ponaprije o ratno/poratnoj promižbi, tj. o medijskome stanju u zajednici.
Kako komentirate upad policije u HVIDR-u i sprečavanje emitiranja tajnog svjedočenja Stipe Mesića na Haškom tribunalu, odnosno reakciju dijela javnosti i ministrice Jadranke Kosor?
Riječ je, uvjeren sam, o stalnome brkanju privilegija i prava. Nedvojbeno su bila povrijeđena prava invalida, a ne privilegije «tvoraca države». Ta prava svakako treba braniti, te, strategijski, insistirati na obvezatnome prihvaćanju posebnih policijskih pravila odnošenja spram osoba s posebnim potrebama. Sve ostalo je - u ovome kontekstu - posve nevažno.
(Civildreta je projekt povećanja vidljivosti nevladinih organizacija, koji financijski potpomaže Academy for Educational Development, sredstvima US AID-a. Civildreta se realizira u suradnji Centra za mirovne studije, Radija 101 i H-Altera, op. ur.)
