Bleiburgovanje još jednom ispočetka

Svakih nekoliko mjeseci netko novi se sjeti pokrenuti pitanje Bleiburga, već nebrojeno puta prežvakanu temu. Bilo da se toga pitanja uhvate učesnici, povjesničari, crkva ili što je još popularnije političari nikad se ne zaključi ništa novo da bi opet nakon par mjeseci kao zlatne ribice, čije pamćenje traje 3 sekunde, otkrili ono što smo već nebrojeno puta do sada otkrili. No osvrnimo se što se događalo u Bleiburgu 1945. godine a što danas. Bleiburg 1945. godine Zadnjih dana Drugog svjetskog rata u Hrvatskoj, koja je cijela bila podijeljena na one koji su bili na strani ustaša i na one koji su bili na strani Narodnooslobodilačkog pokreta, osjećao se skori dolazak kraja rata. Uviđajući da će Nezavisnu državu Hrvatsku zadesiti sudbina njenog saveznika, Hitlerovog Trećeg Raicha, ustaška vlada odlučuje se za bijeg prema Austriji kako bi se pridružili Englezima u želji da zajedno sa njima nastavi borbu protiv partizana. Iz Zagreba je 5. svibnja poletio avion prema Italiji sa zadaćom da preda komandantu Savezničkih snaga maršalu Alexanderu, Memorandum vlade NDH prema kojem ustaška vlada slobodno područje Hrvatske stavlja pod zaštitu zapovjednika Savezničke vojske na Sredozemlju i u kojem predlaže da se u to područje uputi vojska pod njegovom komandom kojoj bi se pridružile hrvatske oružane snage. Smatrajući da je stvar riješena, a povukavši za sobom mnoštvo ljudi među kojima priličan broj okrvavljenih zločinaca kolona kreće prema Austriji. Do jučerašnji koljači, ubojice, silovatelji, zlostavljači, mučitelji, a prije svega zločinci, u očima današnjeg promatrača bez ikakvih konkretnih dokaza pretvaraju se nevine žrtve koje bježe u strahu od Titovih partizana. Ono što je njih plašilo nisu bili partizani već pravda! Kolona koja se sastojala od ustaša, četnika, belogardejaca, Nijemaca, ustaških pomagača, njihovih obitelji, ali i onih civila koji za vrijeme četiri godine rata nisu odabrali teške al svete puteve poštenja i slobode krenula je prema Austriji. Nekoliko dana nakon svršetka rata, kolona je zaustavljena kod Dravograda. Kako im je bila ponuđena bezuvjetna predaja, na brzinu se skupljaju dijelovi ustaške legije i odgovaraju žestokim napadom pri čemu narodnooslobodilačka vojska ima teške gubitke u mrtvima i ranjenima. Kada je kolona stigla do Bleiburškog polja, ustaški pukovnik Crljen nakon razgovora sa predstavnicima Savezničke vojske i NOV proglasio je predaju. Nešto malo nakon 16 sati ustaška vojska na Bleiburškom polju proglasila je kapitulaciju. Ono što je uslijedilo nakon toga bio je povratak u zemlju, u krajeve u kojima bi bilo moguće prehraniti tolik broj ljudi. Zamislite da su zarobljenici (što je sada postala cijela ona kolona sastavljena od ustaša, četnika, belogardejaca, i drugih) nakon predaje ostali u Austriji ili čak Sloveniji danas bi se Narodnooslobodilačku vojsku optuživalo osim za smrtne presude, onima koji su utvrđeni kao zločinci (ne ulazimo u pitanje na koji način), i za izgladnjivanje ljudi. Putem u zemlju vršene su likvidacije među kojima se nesumnjivo nalaze nevini ljudi. Bleiburg 2008. godine Sredina svibnja ove, kao i već dugi niz godina na Bleiburgu, podsjeća na Orwellovu 1984. godinu. Baš kao i kod Orwella, glavni akteri Bleiburške komemoracije nakon silnih prekrajanja i pokušaja prekrajanja povijesti kao da su zaboravili pravu istinu. Slavljenje kapitulacije jedne zločinačke vojske, sada se popularno zove hodočašće. Na tom hodočašću ni ove godine nije izostalo sakupljanje bodova za sljedeće izbore. Prvi u nizu govornika koji je obilato manipulirao činjenicama, naravno, kako je odgovaralo publici, bio je Josip Friščić. Od silnog lupetanja svakako će u povijest ući sljedeća izjava: Zašto se usuđujemo reći da je ovo mjesto stratište nevinih? Zato što su žrtve pogubljene bez mogućnosti da podastru svoju obranu i zato što su pogubljenja izvršena nakon završetka rata. Bez suđenja i ne uvažavajući međunarodno ratno pravo. Kasnije su se nadovezali predsjednik Počasnog Bleiburškog voda i predsjednik slovenske Zveze u manipulaciji činjenicama ništa manje zaostajući za Friščićem. Sljedeći na redu su bili predstavnici Islamske vjerske zajednice nakon čega je uslijedila misna propovijed biskupa Štambuka. Nakon što je biskup pozvao da se žrtve odrede imenom i prezimenom zavladao je opće čuđenje, vjerojatno zbog nemogućnosti budućih manipulacija, no brzo se biskup izvukao, iz za masu neugodne situacije, pozvavši da se utvrde i odgovorni. Tada je usporedio Bleiburg sa prvom postajom križnog puta i objasnio je kako prva postaja glasi Pilat osuđuje Isusa na smrt. Za NOV su već puno puta izabirani i gori nazivi od Poncija Pilata no uspoređujući izdajice domovine, kvislinge, zločince i ubojice sa Isusom svakako začuđuje. Zamislite da netko danas u Italiji Mussolinija, ubijenog bez suđenja naziva nevinom žrtvom? To ćemo teško dočekati no situacija kod nas je povoljnija za rehabilitiranje zločinaca. Koliko smo samo puta do sada čuli da Francetića nazivaju herojem? Nakon govora i misa uslijedilo dobro poznato druženje ljudi u crnom uz pjesme poput Jasenovca i Gradiške stare. Zagreb, kolovoz 2008. godine Hrvatski državni zavod za statistiku javlja da se godišnja inflacija popela na rekordnih 8,4 posto. Hrana je poskupila za 14,7%, gorivo i naftni derivati za 6,8% a stanovanje, voda energija za 4,1%. Dok se vladajuća elita odmara on napornog rada tokom godine, cijene ubrzano rastu, neke opravdano a neke bez realne osnove. Tamo gdje se cijena može smanjiti, poput INA-e koja ubire ekstra velik profit, nitko ne reagira. Kada je stanje u državi trulo, oporba je onaj glas razuma koji tjera državu da radi u korist građana. Naravno ne i u Hrvatskoj. Oporba u Hrvatskoj ne radi u korist građana već u vlastitu korist. Zašto bi sakupljali političke bodove na temama bitnim za Hrvatsku kada mogu na emocijama građana. Tako je prije nekoliko dana čelnik SDP-a izjavio kako ide u Bleiburg pokloniti se žrtvama. Zašto na Bleiburg i kome na Bleiburg? Na Bleiburgu je izvršena predaja ustaške vojske, koja je u četiri godine terora i strahovlade odgovorna za smrt stotina tisuća ljudi! Klanjati se na mjestu na kojem su zločinci odložili svoje oružje, težak je udarac temeljima antifašizma. Istina, na Bleiburgu je bilo žrtava no to je tek neznatan broj onih koji se ni tog 15. svibnja nisu htjeli predati pa su poginuli u bijegu! Ako pojam Bleiburga označava žrtve križnog puta onda opet pitanje, zašto na Bleiburgu, zašto ne na Tezno ili neko drugo mjesto gdje zaista ima ubijenih nevinih ljudi. Za sada cijela priča Bleiburga utemeljena je na pričama koje su prenošene s koljena na koljeno da bi prema nekima broj ubijenih narastao do 300.000. Zašto Milanović ide na mjesto kojim se politizira, mjesto za koje se tvrdi da su na njemu ubijani ljudi zato jer su Hrvati, mjesto koje se označava kao mjesto patnje hrvatskog naroda, mjesto na kojem su ustaše htjele započeti borbu protiv narodne vojske…? Sve dok se ne utvrde imena i prezimena ubijenih, imena i prezimena ubojica i kada Bleiburg prestane biti mjesto politizacije, tek tada treba otići pokloniti se nevinim žrtvama. Do tada, neka Zoran Milanović i njegov tim razmišljaju kao suzbiti inflaciju, osigurati budućnost građanima a povjesničarima prepustiti njihov posao. Smrt fašizmu – sloboda narodu!