Iako sam se rodio u Mostaru i volio sam, a volim i danas mostarske rođene, postojalo je nešto više od svega. Bio je Hajduk. Klub u koji me otac učlanio već drugi dan po rođenju, biljeg dalmatinskog identiteta, majstor s mora, naš dalmatinski, splitski, partizanski, veliki Hajduk. Bio jednom klub koji se ugasio na australskoj turneji prije dvadeset godina, iako mi je trebalo točno toliko godina da i sam to shvatim i prihvatim. Proces kojeg su sramotnim skidanjem grba vlastitog kluba i nastupom u bijelim dresovima bez ičega, kao da su skupina građana, a ne Hajduk, započeli Igor Štimac i Mladen Pralija, kukavički to napravivši u Australiji, a ne na domaćem terenu u Splitu, danas je zaključio, kako navode iz kluba, Pavle Ciccarelli, koji je napravio retuširani kalendar skupine građana u bijelim majicama, besramno ga potpisavši kao Hajduk. Naime, za one koji još ne znaju, službeni kalendar kluba osvanuo je sa povijesnim slikama legendarnih igrača Hajduka s čijih je dresova izbrisan grb kluba na kojem je zvijezda petokraka.
Svašta se u ovih dvadeset godina događalo s tim nesretnim klubom, no teško se oteti dojmu da je s Hajdukom sve krenulo nizbrdo od kad je skinuo zvijezdu i od kad mu je nadbiskup blagoslovio stadion. Proces sveopćeg potonuća, kako rezultatskog, tako i moralnog, započeo je prije tih nesretnih dvadeset godina, pri čemu vidimo da nezaustavljivo napreduje iz dana u dan. Gotovo u isto vrijeme kad je u medijima objavljena retuširana vizija Hajdukove povijesti, klub je ispao iz utrke i za jedini preostali trofej u stotoj obljetnici postojanja, izgubivši od Zagreba u četvrfinalu Kupa Hrvatske. Kukavički, bez imalo igračkog znanja, srca i želje, bez hajdučkog pristupa, s legijom stranaca na klupi i na terenu, čime se trener Krasimir Balakov još malo približio svom bugarskom sunarodnjaku Ivanu Vucovu na popisu najneuspješnijih trenera Hajduka. Ima neke božanske pravde u toj koincidenciji. Klub kojeg vodi filoustaška navijačka skupina, kojoj smetaju imena i stavovi nekih splitskih novinara, taman toliko da im zabrane javni nastup, i ne zaslužuje bolje. Isti taj klub na čijem je čelu moron s ustaškom kapom i naraslim ambicijama ne može bolje, sve i da hoće.
Davno je bilo kad sam sa šest godina noćima ne spavao, čekajući da me otac odvede na finale Kupa Maršala Tita u Beograd 1987. godine protiv Rijeke. Kad sam uzbuđeno čekao svaku utakmicu voljenog kluba, odlazio na maksimirski jug svih šest godina boravka u Zagrebu, po svakom vremenu i svim životnim okolnostima trčao na Poljud i plaćao pretplatu za našega Ajduka. Vrijeme je da priznamo sebi da je Hajduk okupiran, jednako kao i Split 1941. godine i da od kluba nije ostao kamen na kamenu. Ustaše na tribini, ustaše u upravi, neznalice na terenu, a klub da prostite, znate već gdje. Sve se bojim da glupost i zloba žive vječno.
