Bandić pod povećalom ideoloških komisija

Nedoumice oko toga tko će biti kandidat zagrebačkog SDP-a za gradonačelnika i kakva će biti sudbina bivšeg, medijski ozloglašenog šefa gradskog Holdinga Slobodana Ljubičića razriješene su – barem unutar SDP-a. Milan Bandić opet ide u utrku za gradonačelnika, a Ljubičić će napustiti i sve preostale funkcije. To znači da neće biti ni šef Holdinga, ni savjetnik u toj tvrtki, ni član gradskog Poglavarstva, niti u Bandićevu izbornom stožeru. Ako je predsjednik SDP-a Zoran Milanović morao prije mjesec dana pritisnuti Bandića da makne Ljubičića iz Holdinga zbog objave anomimnog pisma protiv Igora Rađenovića, ovaj put zagrebačkoga gradonačelnika nije trebalo previše uvjeravati da mu je njegov suradnik postao predizborni uteg na nogama. Na sjednici Predsjedništva SDP-a, održanoj uoči zagrebačkog odbora SDP-a, odluka o odlasku Ljubičića donesena je konsenzusom, a sugerirao ju je sam Bandić. Ostaje za vjerovati da će se, barem djelomice, riješiti i razlog Ljubičićeva odlaska – a to je sumnja u namještanje poslova unutar Holdinga i općenita netransparentnost poslovanja zagrebačke javne tvrtke. To ostaje na duši novog šefa Holdinga Ive Čovića, kojeg je Bandić postavio na prijedlog središnjice stranke. Nema sumnje da će osjetljive informacije o poslovanju Holdinga, koje su u doba Ljubičića bile dostupne samo gradonačelniku, odsad dobivati i vrh SDP-a, što će zasigurno povećati unutarstranačku kontrolu nad tvrtkom. Od početka naopako No veliko je pitanje može li se to, s gledišta javnosti, nazvati napretkom. Čini se da ne može, jer su stvari oko Bandića i kontrole zagrebačkog Holdinga od početka postavljene naopako. Odgovornost za to, međutim, ne snosi samo SDP, nego i dio hrvatske javnosti, medija i kritičara zagrebačkoga gradonačelnika. Naime, dio javnosti smatra da je vrh SDP-a trebao smijeniti samoga Bandića i spriječiti mu ponovnu kandidaturu za gradonačelnika. Stoga je skupina lijevo usmjerenih intelektualaca napisala pismo Milanoviću, optužujući zagrebačkoga gradonačelnika da nije na socijaldemokratskoj, antifašističkoj i antikorupcijskoj liniji. Nitko se ne bi čudio da je takvo pismo upućeno prije 30 godina, kada je postojala jedna partija u kojoj su šefovi i ideološke komisije odlučivali tko je na liniji, a tko nije, te smjenjivali nepoćudne. Međutim, danas, kada postoji demokratski sustav sa svojim institucijama, kada se želi nezavisno pravosuđe, a postoje i demokratskih izbori, na kojima sudbine pojedinaca ovise o volji građana i tajnom glasovanju stranačkih članova, takve se intervencije čine kao zaostatak iz nekog bivšeg vremena. Što radi Gradska skupština Dok traje više ili manje opravdana povika na zagrebačku oporbenu vlast i netransparentnost poslovanja Holdinga, začuđujuće je da malo koga zanima što radi Gradska skupština koja je prva zadužena za kontrolu svoje izvršne vlasti. Malo koga zanima, također, obavljaju li Državno odvjetništvo i istražni organi svoj posao i jesu li pronašli nezakonitosti u radu Holdinga, i koje. Sve sumnje u nezakonitosti, koje se pripisuju gradonačelniku i njegovim suradnicima, trebao bi – prema nekim ljevičarima i većini medija – unaprijed presjeći šef SDP-a Milanović, kao u dobra, stara, jednopartijska vremena. Da bi se zadovoljilo Bandićeve kritičare, Milanović bi ga trebao smijeniti te poništiti i onaj unutarstranački demokratski napredak, zbog kojeg vodstvo SDP-a ne može nikoga maknuti i izbaciti iz svoje stranke, bez suglasnosti Glavnog odbora i bez valjanih dokaza. Veliki vođa SDP-a trebao bi, očito, poništiti i volju članstva SDP-a koje je na izbornim konvencijama Bandića izabralo u vrh SDP-a, ali i volju građana koji ga još uvijek smatraju najpoželjnijim gradonačelnikom. Apsurdno je da isti, demokratski krugovi koji kritiziraju Ivu Sanadera zbog autokratske uloge u HDZ-u i državi, neizravno traže i od Milanovića da preuzme spasiteljsku, božansku ulogu u SDP-u. Uza sve opravdane primjedbe na račun Bandića, vrijeme ideoloških komisija je prošlo i čini se da bi ponašanje zagrebačkoga gradonačelnika i njegovu sudbinu konačno trebalo prepustiti i onima kojima je to primarni posao – institucijama sustava, kao i građanima na izborima.