"Voljela bih da svi u Hrvatskoj budu sposobni kao moja djeca", rekla je svojedobno Ankica Tuđman, s neprikrivenim ponosom pokazujući unuka Dejana, utjecajnog bankara, i unuka Sinišu, automobilističkog asa, bogate i sretne pripadnike najzlatnije zagrebačke mladeži.
"Voljeli bismo da svi u Hrvatskoj budu sposobni kao naša baka", čujemo već osmišljene, ali još uvijek neizrečene riječi nekolicine unuka - sitne, i manje sitne dječice Nadana Vidoševića, hrvatskog predsjedničkog kandidata
Bila su to sretna vremena kada je, kako tvrde pouzdani svjedoci, Bog još hodao zemljom, i kada je sve bivalo realno i moguće, pa i to da hipiji postanu japiji. Morali su to samo dovoljno ustrajno željeti. Onda bi se cijeli svijet urotio da im to ostvari. Onda bi oni, sretni i bogati, živjeli sretno sve do kraja svoga života. Jeo se kavijar, pio se džin, imalo se s para, imalo se s čim. Imali bi, kao Ježurka Ježić, "od perja pod; pečene ševe krasile bi im im svod...", a i niz drugih đakonija, sve odreda, što im srce poželi.
Svemu, međutim, dođe kraj pa i toj zajebanciji, kako reče onaj kralj kad je, kako insinuira Miloš Vasić, raspuštao parlament. Nad zemlju sposobne i sretne djece nadvio se jednoga dana tamni oblak.
Povjesničarima će ostati da objasne kako i zašto se to dogodilo, ali sretan i harmoničan razvoj te sposobne djece poremetili su penzioneri! Nekolicinu pripadnika te, inače miroljubive skupine stanovništva, obuzeo je jednoga dana, neumitno kao H1N1, agresivni virus poduzetništva. A onda se, to je zakon žanra, cijeli svijet urotio da im pomogne...
"Voljeli bismo da svi u Hrvatskoj budu sposobni kao naša baka", čujemo već osmišljene, ali još uvijek neizrečene riječi nekolicine unuka - sitne, i manje sitne dječice Nadana Vidoševića, hrvatskog predsjedničkog kandidata.
Umjesto da kukiča, hekla i na sav glas jauče zbog reume, što bi ruku na srce, učinila svaka poštena penzionerka - 76-godišnja Marija Tudor Vidošević odlučila je, naime, u samom cvijetu svoje starosti, pokazati klincima kako se to radi. Zavrnula je rukave, uzela, početkom 90-ih molitvenik - postala je vjernica, a nekako slučajno se to podudarilo s padom komunizma - i, moleći Svevišnjega, krenula u avanturu. Bog je
kako rekosmo tada svesrdno pomagao, no ni Marija nije bila bez zasluge. Bila je ambiciozna, a šparna ("štedjela je na rasprodajama"), talentirana kao trgovkinja ("imala je sposobnost sve prodati po trostrukoj cijeni, a kupiti jeftino" sjećaju se za Jutarnji list njene kolegice sa posla) a uvijek je - što nije nevažno - znala i "s kim treba biti dobar".
Marija Tudor Vidošević osnovala je tvrtku za cestovni prijevoz, pružanje turističkih usluga, trgovanje nekretninama, pomorski i obalni prijevoz... Bila je ustrajna, radila, stavljala malo po malo na stranu, kamen po kamen palača, i eno je sad, bogate kao Krez: ima jahtu od 300 hiljada dolara, kuću na Gornjem Prekrižju od 1200 četvornih metara, tvrtku koja godišnje prometuje do 200 tisuća eura, dvije vile kod Omiša, vilu u Dubrovniku... Ni glasa o reumi. Ona je i samozatajna, što nije glupo, jer bogataše u ovoj zemlji danas više mrze nego Srbe.
Radnike iz škvera ponekad možete naći kako u velikim skupinama šeću po Tuškancu i biraju placeve za
kuće. Ima nešto doista krajnje dekadentno u toj njihovoj sklonosti podsljemenskim obroncima... Vjerojatno su tamo zbog propuha - to su pluća grada, a njima se ipak malo lakše diše nakon robije u utrobama tolikih brodova. Ipak je ovo socijalna država!
E, kako se sve može kad se hoće.... To je žena i umirovljenica, a ne one profesionalne narikače oko Hrelje i Jordana! TI samo kukaju,cendraju, pekmeze se i sve bi da im država donese na pladnju. Kad ih čovjek bolje pogleda ne može se oteti dojmu da su ti naši penzioneri bremze na motoru napretka, kočnice na lokomotivama progresa, pravi crvi u jabuci razvoja!
E pa, ne može tako. Normalno je da se takvih plačipički njihovi unuci srame. Ali, ponavljamo - Hrvatska je zemlja sretnih penzionera, koji samo moraju dovoljno jako željeti uspjeh. Da je, primjerice, djeda Petre i Brune Sanader bio neki takav kukavac, one bi ga se zacijelo sramile - i s pravom! - ali one bi, samo da ih netko pita, zacijelo izrekle onu rečenicu punu jedva prikrivenog ponosa.
"E, da su u Hrvatskoj svi sposobni kao naš djeda!"
Jednoga je dana, naime, djed Petre i Brune, Barba Ivo, inače skroman trudbenik u splitskom brodogradilištu, odlučio postati bogat. I mic po mic, korak po korak, zrno po zrno, kamen po kamen - palača!
A gdje? Na turboelitnom zagrebačkom brežuljku, Pantovčaku, u Kozarčevoj ulici, u blizini, ne manje živahnog, premda nešto mlađeg čičice, Gorana Bregovića, te također nimalo sklerotičnog dr. Miomira Žužula, tamo gdje radnici iz škvera inače već po navici vole zasnovati svoje sretno obiteljsko gnijezdo. Radnike iz škvera ponekad možete naći kako u velikim skupinama šeću po Tuškancu i biraju placeve za
kuće. Ima nešto doista krajnje dekadentno u toj njihovoj sklonosti podsljemenskim obroncima... Vjerojatno su tamo zbog propuha - to su pluća grada, a njima se ipak malo lakše diše nakon robije u utrobama tolikih brodova. Ipak je ovo socijalna država!
"Cijeli radni vijek Ivo Šarić proveo je skromno, radeći u splitskom brodogradilištu", opisao je njegov životni uspon tjednik Nacional.
"Počeo je i dugo radio kao obični cjevar. Ali nije htio cijeli život raditi najteže poslove na škverskim dokovima pa se školovao uz rad. Upravo u vrijeme Šarićeva tihog napredovanja i stjecanja diplome inženjera strojarstva na čelu splitskog škvera dugo je bio tada moćni i utjecajni Ante Jurjević Baja. Šarić je uskoro od običnog radnika postao strojarski inenjer i s dokova se preselio u Službu razvoja... " i od tada se, to je sad svima jasno, nije prestao razvijati. Mudrost spojena s iskustvom i voljom je nepobjediva - kako kaže mudri Solomun, "Pogledaj čovjeka ustaoca u svome poslu, taj će stajati pred kraljevima".
"Eh, da su svi sposobni kao ti djedice i bakice i unuci", moramo zaključiti na kraju ove storije. Ali, što s onima u najboljim godinama?
Radno sposobno stanovništvo je, to je sad očito, krajnje neupotrebljiva kategorija. Među njima nema sposobnih, nitko se od njih nije dosjetio osnovati banku kao Ankičin unuk, ili kupiti jahtu kao Nadanova mama. Pa što bi onda htjeli. Oni ne štede na rasprodajama, štoviše uopće ne štede, ne kupuju jeftino, a prodaju skupo,štoviše, uopće ne kupuju, i nisu uopće skloni primjenjivati te prezrene formule zapadnjačke marljivosti, štoviše, i da hoće - ne bi imali gdje. Zato samo mogu jaukati od reume, gladiti rosno dupe, heklati i kukičati, ukratko mogu raditi što god hoće, jer ovo je slobodna zemlja.
Samo se ne mogu žaliti, jer su svojim rukama poduprli bogaćenje ovih superprimjeraka. Učinili su to onoga dana kada su, u tami glasačke sobe, dali glas
čuvenim rođacima ovih hrvatskih supertalenata koji nikako da nam na danjem svjetlu objasne kako su to, dovraga, uspjeli tako snažno zaželjeti pa im se sav svijet urotio na pomoć i diku.
