Arktik na tankom ledu

Ove godine je srušen rekord topljenja leda, ali čak tri tjedna ranije od prijašnjeg najgoreg ljeta 2007. godine.

"S otoka Svalbarda plovili smo šest dana na sjever. Došli smo do 82 stupnja sjeverne zemljopisne širine. Nevjerojatno je iskustvo bilo boraviti u takvom okolišu koji je na više razina sukob veličina i kontrasta, u području koje 24 sata obasjava sunce i gdje se veličina ledenjaka mjeri u desetinama kvadratnih kilometara. Nevjerojatno je i doživjeti kako je jednostavno doći do jednog tako, u našim predodžbama, izoliranog područja. Svake godine led se sve više topi i dopušta nam put sve dalje i dalje na sjever", opisuje plovidbu na brodu "Antarctic Dream" Luka Tomac, voditelj klimatskog programa Zelene akcije i fotograf. Devetodnevno putovanje Arktikom s ciljem spajanja mladih koji se bave politikama klimatskih promjena s grupom znanstvenika kako bi učili jedni od drugih, organizirali su prošle godine UN-ov program za polarna istraživanja i British Council. Iz tiska je ovih dana izašla Lukina knjiga "Arctic Reflections" s fotografijama koje su nastale na tom istraživačkom putovanju, a autor govori za H-Alter o klimatskim promjenama i procesima koji se događaju na području oko Sjevernog pola Zemlje.

Podaci govore da je ovoljetno topljenje Arktika dosegnulo nove rekordne razine, ledeni pokrivač smanjio se u rujnu na 3,41 milijuna kvadratnih kilometara. Nestala je površina veličine Kanade i Teksasa zajedno. Kako će se ovo, međutim, odraziti na živi svijet Arktika?

Arktik je, za razliku od Antarktike, more okruženo kopnom. Cijeli tamošnji ekosustav ovisi o zamrznutom moru. Ove godine je srušen rekord topljenja leda iz 2007. godine, i to već 28. kolovoza ili čak tri tjedna ranije nego 2007. Ledena masa se prestala topiti 16. rujna. Posljednjih deset do petnaest godina nestanak leda odražava se na životinje jer, primjerice polarni medvjedi i tuljani ovise o ledu kao staništu za lov i općenito za život. Došlo je do velikih poremećaja i u migracijama ptica koje isto ovise o količini leda. Pogođene su i urođeničke zajednice koje žive na rubovima jer se led povlači sve ranije i više se ne mogu oslanjati na prijašnje trendove. Sva pravila koja su vrijedila do prije deset godina i načini lova koji su se generacijama prenosili na mlađe više ne funkcioniraju i zajednice koje se prehranjuju gotovo isključivo lovom moraju se jako brzo adaptirati na drastične promjene u okolišu. Prijevremeno proljetno topljenje i pucanje leda neke je kanadske Inuite te pripadnike ruskoga naroda Čukči ostavilo nasukane na santi leda i odnijelo stotine kilometara daleko od njihova doma.

Ono što ljudi uglavnom ne znaju jest na koje načine se promjene na Arktiku već odražavaju i na naš život. Topla arktička ljeta zapravo znače naglo prelijevanje hladnog zraka iz Arktika u Europu zimi, što dovodi do ekstremno hladnih veljača kao ona koju smo imali ove godine. Neke projekcije govore da će se taj trend nastaviti sljedećih pet do sedam zima dok ne dođe potpunog kolapsa cijelog režima. Dio znanstvenika predviđa da će završni kolaps arktičkog leda, more bez ijednog komadića leda, uslijediti u ljeto 2050., a neki govore da će se to dogoditi već 2035. Mnoge procjene su se do sada pokazale prekonzervativnima: prije pet godina nitko nije mogao zamisliti da će se ovolika površina leda smanjiti. Ne smanjuje se, naime, samo površina već i debljina leda. Također, što se više leda otopi trend se eksponencionalno ubrzava. Najnovija istraživanja govore da bi se za četiri godine glavna ploča mogla razlomiti na više ledenih ploča i još više ubrzati otapanje.

Dok se Arktik ubrzano topi neki to vide kao priliku, primjerice velike naftne korporacije kao Shell i Gazprom već buše po Arktiku donoseći novu ugrozu u osjetljivi ekosistem.

Arktik mora ostati područje bez intervencija velikih naftnih kompanija i zemalja koje pokušavaju iskoristiti ubrzano topljenje leda. Prava utrka za resurse počela je kada je Putin poslao podmornicu da zapikne rusku zastavnicu u dno na točki gdje se nalazi Sjeverni pol. Nisu tu samo Shell i Gazprom u igri, već i British Petroleum i Exxon. Oči cijelog svijeta okrenute su prema rudama na Arktiku jer to područje čuva 30 posto svjetskih zaliha plina i 13 posto zaliha nafte. Pravo na Arktik ne polažu samo zemlje koje čine arktički prsten - Kanada, Danska, Norveška, Švedska, Finska i Rusija. Kina i neke mediteranske zemlje poput Italije prijavile su se kao promatrači u Arctic Council, međunarodno tijelo koje se bavi upravljanjem Arktikom. Iako Europska unija ponekad komunicira poruku kako Arktik treba zaštititi, neke su se njene članice i te kako uključile u utrku za resurse. Prošloga je tjedna EU odbacila prijedlog moratorija na izvlačenje nafte i plina iz Arktičkog kruga. Samom glasanju prethodilo je lobiranje naftnih kompanija koje su vodile zastupnike Europskog parlamenta na izlete na platforme i pokušavali ih uvjeriti kako je vađenje nafte sigurno. Shell je međutim, nakon samo tjedan dana zaustavio pokušaje istraživanja i vađenja nafte. Neki su to protumačili kao politički čin popuštanja međunarodnom pritisku, ali mnogi drugi smatraju da je Shell shvatio kako su tehnički još uvijek nedorasli borbi s nadolazećom arktičkom zimom. Vaditi naftu u području za koje nijedna zemlja politički nije odgovorna izuzetno je komplicirano. Kada bi se katastrofa slična onoj u Meksičkom zaljevu dogodila na Arktiku taj nered tehnički bi bilo nemoguće počistiti. To bi značilo potpunu devastaciju za jedan tako osjetljiv ekosustav.

Kao delegat Friends of the Earth International pratili ste klimatske pregovore u Durbanu prije devet mjeseci. U tekstu za H-Alter ocijenili ste tada kako je "proces nazvan Durban Platform for Enhanced Action kupio najvećim zagađivačima nekoliko godina vremena, bacio u vodu cijelo desetljeće pregovora i osudio na propast protokol iz Kyota te Akcijski plan iz Balija koji su svojim mjerama očito bili prejaki da bi se implementirali". Je li zaista sve propalo?

Između pregovora u Durbanu i ovih nadolazećih u Kataru nije došlo do nikakvog pomaka. Na posljednje dvije pripremne konferencije za Katar jedva je usvojen i dnevni red. Nastalo je neželjeno zatišje u klimatskim pregovorima što nikako nije dobro jer je vremena sve manje. Svi su se okrenuli prema pregovorima u Parizu 2015. godine kao datumu koji će nas spasiti, kao što smo nekada imali očekivanja od Kopenhagena 2009. Međunarodna zajednica izrađuje Roadmap do 2015. godine, ali se bojim da bez velikog pritiska javnosti i mase ljudi na ulicama od toga neće biti ništa. Dobro je, međutim, što se pregovori vraćaju u Europu. Bit će to dobra prilika da se pritisne EU koja je najavila da će do tada usuglasiti svoje ciljeve za 2030. godinu. Naime, EU je shvatila da neće ispuniti svoje interne ciljeve do 2020. godine, pa su napravili isto što i ostatak svijeta - produžili si rokove za radikalnije rezove emisija. Sigurno je da prije 2015. svijet neće vidjeti novi globalni klimatski sporazum. Ono što daje nadu je da neke zemlje samoinicijativno jako puno ulažu u nacionalne mjere borbe protiv klimatskih promjena i, što je još važnije, adaptaciju na posljedice klimatskih promjena.

Sigurno je da prije 2015. svijet neće vidjeti novi globalni klimatski sporazum. Ono što daje nadu je da neke zemlje samoinicijativno jako puno ulažu u nacionalne mjere borbe protiv klimatskih promjena i, što je još važnije, adaptaciju na posljedice klimatskih promjena.

Međunarodna se zajednica dosjetila uspostavljanju tržišta ugljikom. Ovoga su mjeseca neke termoelektrane na ugljen također uvrštene na popis tehnologija koje konkuriraju za trgovanje emisijama unutar Clean Development Mechanism-a. Osim što je sam po sebi mehanizam koji atmosferu pretvara u robu i vodi daljnjoj komodifikaciji prirode vrlo upitan, kako komentirate najnoviju odluku UN-a?

Sigurno da ovi mehanizmi vode u daljnu komodifikaciju prirode i stavljaju cijenu na mnoge resurse a ne samo na ugljični dioksid što je do sada bila situacija. Bojim se da ovo vodi na ekstremniju razinu stavljanja cijene na bioraznolikost i šume, a kada stavite cijenu na nešto što nije i ne smije biti mjerljivo novcem, stanjuje se granica i do stavljanja cijene na ljudski život. Ako se to dogodi, biti će to moralni kraj svih pregovora. UN zadržava neutralnu ulogu iako pružaju platformu za dijalog. Međutim, prošlo je vrijeme kada je neutralnost mogla biti prihvatljiva. Ako sekretarijat ne stane na kraj koruptivnim procesima poput kupovine glasova, potkupljivanja i ucjenjivanja malih zemalja primjerice ukidanjem razvojne pomoći, proces pregovora neće uspjeti. To su i razlozi zašto države redom stoje u svojim zaključanim pozicijama. Previše se prostora daje krupnom kapitalu i stavlja ga se u nekim odlukama ispred manjih i nerazvijenijih zemalja. Po pitanju Arktika UN još nije učinio ništa. Djelovali su po pitanju zaštite Antarktike koja je danas najzaštićeniji ekosustav na planetu s apsolutnim moratorijem bilo kakvih istraživanja koja nisu u znanstvene svrhe. Nijedna država ne posjeduje teritorij Antarktike i u tome je razlika u odnosu na Arktik koji je okružen najvećim svjetskim silama. Teško je povjerovati da Kanada, Rusija ili SAD neće uzeti resurse koji će biti dostupni kada led to dopusti.

Na okruglom stolu o problematici gradnje termoelektrane na ugljen u Plominu, član uprave HEP-a, dakle visokopoziciniorani menadžer u državoj tvrtki, rekao je da klimatske promjene ne treba preuveličavati te istaknuo da i u ovom pitanju postoje različita mišljenja. Ravnatelj Agencije za odgoj i obrazovanje izjavio je prošli tjedan na javnom skupu kako "klimatske promjene nisu tako veliki problem jer svi volimo kada nam je toplo". Kako komentirate ove učestale pokušaje da se u javnosti relativizira pitanje klimatskih promjena?

Žalosno je da smo ostali na istoj razini diskusije na kojoj smo bili i prije 30 godina. Na razini Hrvatske postoji velika neinformiranost ne samo javnosti već i vodećih ljudi i institucija koje bi trebale pružati edukacijski okvir za cijelu zemlju. To je prije svega poražavajuće. Vrijeme je da se okrenemo rješavanju problema umjesto da se stalno vraćamo na bazičnu debatu je li čovjek odgovoran za klimatske promjene ili ne. U međunarodnoj znanstvenoj zajednici ta je debata odavno završila i postoji jasan konsenzus. Da, čovjek je sagorijevanjem fosilnih goriva u zadnjih 150 godina povećao udio CO2 u atmosferi za 30 posto i to je znanstvena činjenica. Ovom nazadnom negiranju znanosti najviše doprinose ridikulozni "znanstvenici", ali i mediji koji su više zainteresirani za senzacionalističke izjave dotičnih pojedinaca, nego za rezultate znanstvenih istraživanje diljem svijeta. Uz to jasno je da ni državi ni velikim kompanijama nije u interesu da se počnu provoditi politike koje bi efikasno riješile problem klimatskih promjena, a većina mainstream medija takvim interesima podilazi.

Iako je država deklarativno priznala problem, stalno se suočavamo s praksama koje govore suprotno. Suša traje već tri godine, a u javnosti se nisu potaknule nikakve rasprave u vezi adaptacije na klimatske promjene. Od sljedećeg mjeseca bit će ukinuta većina međunarodnih željezničkih linija iako je promet na području Europe odgovoran za 30 posto emisija CO2, energetski problemi namjeravaju se riješiti putem sagorijevanja ugljena, a golf tereni se i dalje naveliko planiraju iako ovoga ljeta nije bilo dovoljno vode ni za jedan jedini već izgrađeni. Ljudi koji su na vlasti ne čine se dorasli ovome problemu.

Bojim se da se na regionalnoj razini, sve dok nam voda ne dođe do grla, nećemo baviti adaptacijom već da ćemo prekasno shvatiti što je uzrok svih tih pojedinačnih pojava poput suše, sve učestalijih požara i brzih izmjena vremenskih prilika. Bit ću najsretniji kad na vlasti u Hrvatskoj bude netko tko je sposoban sagledati širu i dugoročniju sliku te, na primjer, prepoznati vezu kvalitetnog i jeftinog željezničkog prometa i borbe protiv klimatskih promjena. Dok postoje zemlje koje prilagođavaju infrastrukturu i industriju, mi još uvijek razmišljamo kratkoročno. Mandat Vlade traje četiri godine i naravno da nitko u poziciji vlasti neće uložiti u nešto dogoročno jer se na tome ne skupljaju politički poeni. Na spomen klimatskih promjena u Hrvatskoj političari se samo sjete nekih penala koje ćemo platiti Europskoj uniji ako ne smanjimo emisije iz energetike i industrije. Strategija održivog razvoja Hrvatske trebala bi biti krovna strategija svih drugih strategija, ne samo okolišnih već i one energetske, poljoprivredne i ekonomske. Dok sve te politike ne budu usklađene jedna s drugom, nećemo se maknuti s mjesta.

Imamo jako velik potencijal da budemo prepoznati  kao mala održiva zemlja i ne shvaćam kratkovidnost političara na ovom području. Dokaz tome je zasigurno sumanuto srljanje trenutne Vlade predvođeno prvim potpredsjednikom Čačićem u investiranje u Plomin C, što nas čini ovisnima o ugljenu kojeg nemamo sljedećih nekoliko desetljeća. Možemo biti zemlja koja će proizvodnju i potrošnju bazirati na resursima kojih imamo dovoljno, na poljoprivrednom i šumskom potencijalu te obnovljivim izvorima energije kao što su biomasa, sunce i vjetar. Laž je da nismo u stanju sami zadovoljiti te potrebe. Što više odgađamo prilagodbu i borbu protiv klimatskih promjena, to će troškovi biti veći.

Napisao si na koricama da se nadaš da ova knjiga neće služiti kao samo još jedan ukras za stol, već da će inspirirati mlade i donosioce odluke da djeluju. Hoće li ova knjiga o Arktiku pomoći u osvješćivanju javnosti?

Glavna svrha knjige je da ju dobije svaki zastupnik Europskog parlamenta i institucije koje se bave Arktikom. Želio bih da knjiga posluži kao inspiracija donosiocima odluka time što će im dočarati stvarnu sliku Arktika i promjena koje se ondje događaju. Glavna promocija knjige bit će održana u Bruxellesu 28. siječnja. U Zagrebu će promocija u prosincu biti spojena s izložbom i također će imati ulogu kreiranja svijesti kod političara i građana.

Prije ljeta objavio si još jednu knjigu fotografija, o Moslavini. Ima li i ta knjiga veze s vašim radom na pitanju klimatskih promjena?

Knjigu o flori i fauni Moslavine, o tradicionalnom načinu života i poveznicima ljudi i prirode radio sam tijekom tri godine. To je pokušaj da se lokalnom stanovništvu ukaže koliki je potencijal toga kraja za održivi turizam i poljoprivredu. Mnoga se rješenja, pa i ona za klimatske promjene, nalaze na lokalnoj razini. Kakav god da se globalni dogovor usvoji ovisit će opet o implementaciji na lokalnoj razini. Možemo čekati da nas stisne neki dogovor odozgo ili pokrenuti promjene iz lokalne zajednice prema gore. Kao građani ne smijemo biti pasivni promatrači i misliti kako se ništa ne može promijeniti. Velike promjene nikada ne dolaze lako, ali će, uz predan aktivistički angažman i održiviji način života, sigurno doći.