Novi način da se oduzme vlastiti život. Baš kako Rusija pokazuje što se događa bivšim vazalima koji ju nerviraju, tako Poljska pristaje primiti proturaketnu bazu SAD-a. Rusi, kao što su Poljaci očekivali, odgovaraju na taj potez ponudom da pretvore zemlju u parkiralište. Ovo dokazuje da je proturaketni obrambeni sustav ipak potreban: zaustavit će projektile koje će Rusija poslati na Poljsku, Češku i Ujedinjeno Kraljevstvo kao odgovor na njihovu upletenost u proturaketni sustav. Američka vlada insistira na tvrdnji da presretači, koji će biti smješteni na baltičkoj obali, nemaju ništa s Rusijom: njihova je svrha braniti Europu i SAD od interkontinentalnih balističkih projektila iz Irana i Sjeverne Koreje - koje Iran i Sjeverna Koreja ne posjeduju. Zato se sustav smješta u Poljsku koja, što zna svaki student geografije u Teksasu, dijeli granicu s obje rogue states. Garancija kvalitete Dozvoljavaju nam pogledati naprijed u blještavu budućnost u kojoj će proturaketna obrana, prema Pentagonu, štititi našu domovinu...i naše prijatelje i saveznike od balističkog raketnog napada - uz pretpostavku da nas Rusi neće napasti nuklearnim oružjem dok čekaju da sustav proradi. Dobra je vijest da je, prema trenutačnom stupnju napretka, pouzdana proturaketna obrana daleko samo 50 godina. Loša vijest je da je 50 godina daleko već zadnjih šest desetljeća. Sustav je u razvoju od 1946. i do sada je ostvario sve zajedno ništa. Ne biste to znali ako čitate izvješća za javnost koja izdaje Pentagonska agencija za proturaketnu obranu: riječ uspjeh pojavljuje se više nego bilo koja druga imenica. Istina je da je program uspio pogoditi dva od pet projektila ispaljenih u proteklih pet godina tijekom testova održavanja njegovog glavnog sastavnog dijela, GMD sustava (Ground-based midcourse missile defence). Ali, nažalost, ovi testovi nemaju ništa što podsjeća na stvaran nuklearni udar.
Sva dosadašnja ispitivanja, uspješna ili ne, obična su podvala. Cilj, tip projektila, putanja i odredište, poznati su prije nego test započne. Upotrijebljen je samo jedan neprijateljski projektil, jer sustav nema ni najmanje izgleda da sruši dva ili više. Ako se upotrijebe rakete-mamci, one uopće nisu slične meti, i prepoznate su kao mamci unaprijed. Kako bi se pospješio dojam uspjeha, nedavna zračna ispitivanja postala su još manje realistična: agencija je sad prestala upotrebljavati mamce prilikom testiranja GMD sustava. Sve to ukazuje na dosljednu slabost proturaketne obrane: teško je zamisliti bi će presretači nadmudrili neprijateljske pokušaje da ih zbuni. Kao što je istaknuo Philip Coyle, bivši visoki službenik u Pentagonu s odgovornošću za proturaketnu obranu, postoji bezbroj načina kojima druga zemlja može obmanuti sustav. Svaki projektil koji je ispaljen može poslati mamce s istim radarom i infra-crvenim potpisom. Trenutačni sustav mogli bi učiniti neoperabilnim čak baloni, ili dijelovi metala. Prijemčivost projektila na lasersku penetraciju možete smanjiti za 90 posto uz upotrebu bijele boje. Ova sofisticirana tehnologija izbjegavanja, koju možete nabaviti u lokalnom hardware dućanu, multimilijarderski program čini staromodnim. Ili možete jednostavno zaboraviti na balističke projektile i napasti vođenim projektilima protiv kojih je sustav beskoristan. Trilijuni za protumjere Proturaketna je obrana toliko skupa, a mjere potrebne da se napadne toliko jeftine da bi SAD bankrotirale ukoliko bi bile ozbiljne u namjeri da sustav proradi. Potrošivši par milijardi dolara na tehnologije mamca, Rusija bi natjerala SAD na trošenje trilijuna dolara na protumjere. Otkako je Ronald Reagan 1983. godine pokrenuo program proturaketnog kišobrana, SAD su na njega potrošile između 120 i 150 milijardi dolara. Pod Georgeom Bushom troškovi su dodatno skočili. Pentagon je zatražio 62 milijarde dolara za idućih pet godina, što znači da će ukupan trošak između 2003. i 2013. godine iznositi 110 milijardi dolara. Ipak, nema jasnog kriterija za uspjeh. Kako pokazuje nedavni rad u Časopisu za obranu i sigurnosne analize, Pentagon je stvorio novi sustav fondacije kako bi program proturaketne obrane izbjegao uobičajene Vladine blagajničke standarde. To se zove spiralni razvoj, što je potpuno prikladan naziv, jer osigurava da troškovi spiralno skoče van kontrole. Prema riječima pentagonske direktive, spiralni razvoj znači da konačni državni zahtjevi nisu poznati prilikom početka programa. Umjesto toga, dozvoljava se da se sustav razvije na bilo koji način za koji službenici smatraju da je dobar. Rezultat je da nitko nema blagog pojma što program mora postići, ili da li je postigao cilj. Nema čvrstih datuma, nema fiksnih troškova niti za jedan dio programa, nema kazne za pogreške, nema bilo kakvog standarda prema kojem bi se sustav mogao ocijeniti. I ova čudovišna shema još uvijek nije sposobna napraviti ono što diplomacija vrijedna nekoliko stotina dolara može obaviti u jednom prijepodnevu. Pa zašto onda trošiti beskonačne milijarde na program koji će propasti? Dat ću vam trag: odgovor je u pitanju. Opstaje, jer ne djeluje. Hrana za ribice Zbog neuspjeha Republikanaca i Demokrata da se uhvate u koštac s problemom financiranja kampanje, američka politika je trula od glave do repa. Pod Bushem, korupcija je dosegla nigerijske razmjere. Federalna vlada postala je veliki korporativni program dobrobiti koji nagrađuje industrije koje daju milijune dolara kao političke donacije s ugovorima vrijedim milijarde. Proturaketna obrana najveća je vreća od svih, magični puding kojega neće ponestati koliko god ga jeli. Fondovi usmjereni na obranu, aeronautiku i ostale industrije i uslužne tvrtke nikad neće presušiti jer sustav nikad neće proraditi. Kako bi zadržala količinu pudinga, administracija mora preuveličati prijetnje od nacija koje nemaju nikakvih mogućnosti nuklearnog napada – i ignorirati slične odgovore onih koji to mogu. Rusija nije bez vlastitih koruptivnih utjecaja. Mogli ste vidjeti namrgođenu nasladu ruskih generala i obrambenih službenika prošli tjedan pa da shvatite tko je našao novi razlog da unaprijedi svoju moć i zatraži veći budžet. Jadna Poljska, kao i Češka i Velika Britanija, postali su američka hrana za ribice. Ukoliko želimo razumjeti američku politiku u pojmovima racionalnog uključenja u međunarodne probleme, ili čak kao učinkovit način pokazivanja snage, gledamo u krivom pravcu. Vladino zanimanje je uvijek bilo provincijsko. Traži zadovoljstvo lobista, promjenu javnog mnijenja u kritičnim trenucima političkog ciklusa, zadovoljstvo kršćanskih fantazija i posredovanje televizijskim komanijama koje vode ekscentrični milijarderi. SAD zapravo nemaju vanjsku politiku. Postoji ustvari puno unutrašnjih politika koje SAD projiciraju izvan svojih granica. To što prijete svijetu s 57 različitih načina uništenja nije ni najmanja briga trenutačne administracije. Jedino je pitanje interes onoga tko plaća, i kakvi će biti povratni politički ulozi.
Članak je preuzet iz Guardiana
Preveo i pripremio Vedran Obućina
britanski je novinar, pisac, sveučilišni nastavnik, politički i ekološki aktivist. Autor je bestsellera The Age of Consent i Captive State. Piše tjednu kolumnu za Guardian. Pokrovitelj je studentske kampanje People&Planet. Član je britanske Zelene stranke. Vjeruje da je drastična akcija zajedno s jakom političkom voljom neophodna za borbu protiv globalnog zatopljavanja. Tu borbu je nazvao moralnim pitanjem 21. stoljeća. Smatra da nema vremena za debate već da se konretni koraci moraju napraviti odmah, a oni uključuju: ograničiti emisiju staklenika uz potrebu najnovijih znanstvenih dostignuća; izdavanje osobnog racionalnog trošača ugljika svakom građaninu; nove građevinske regulacije prema modelu njemačkih passivhaus standarda; izbacivanje iz upotrebe inkandescentnih svjetiljki, svjetiljki u vrtovima i ostalih neučinkovitih tehnologija; izgradnju velikih farmi vjetra na moru koje bi zamijenile plinovode i hidrogenske naftovodne sustave; novi nacionalni sustav javnog prijevoza koji bi bio brži od osobnih vozila; zatvaranje velikih lanaca dućana...
