Redukcionistička mjera prinosa je za poljoprivredni sustav ono što je BDP za ekonomski sustav. Vrijeme je da prestanemo mjeriti prinos u robi i počnemo ga mjeriti u zdravlju i dobrobiti ekosustava i zajednica. Industrijska poljoprivreda ima svoje korijene u ratu. Ekološka poljoprivreda omogućuje nam da se pomirimo sa zemljom, tlom i društvom.
Vladavina korporacija institucionalizirana je nakon plinske tragedije u Bhopalu.
Suvremena društva širom svijeta stoje na rubu kolapsa jer su tla erodirana, degradirana, otrovana, zatrpana ispod betona i lišena života. Industrijska poljoprivreda, bazirana na mehanicističkoj paradigmi i upotrebi fosilnih goriva stvorila je neznanje i sljepoću za procese koji stvaraju živuće tlo.
U vremenu opsjednutosti veličinom, živimo u iluziji da je veće bolje. Naginjemo vjerovanju kako trebamo velike farme, velike brane, velike korporacije kako bismo zadovoljili naše potrebe za hranom i vodom. Ali u stvarnosti je "malo veliko" - ekološki, ekonomski i politički.
U financijskoj godini koja je završila u ožujku 2012, privatne željezničke tvrtke u Velikoj Britaniji ostvarile su prosječan povrat od 147 posto na svaku funtu koju su uložile u poslovanje. Željeznički operateri ulažu jedva išta, ali iz toga izvlače ogromne dobiti. To nije trijumf liberalizacije, već legalizirana pljačka.
Nagodbe o sporu između investitora i države mogle bi se koristiti da dokrajče svaki pokušaj spašavanja zdravstvenog sustava iz korporativnih ralja, pokušaja ponovnog reguliranja banaka, obuzdavanja pohlepe energetskih tvrtki, zaustave pokušaje renacionaliziranja željeznica ili ostavljanja fosilnih goriva u zemlji.
Prošloga je tjedna kancelar objavio da će se još jednom rezati izdaci za siromašne. Istoga se dana u Luksemburgu britanska vlada borila da zadrži povlastice za vrlo bogate. I pobijedila. Rezultat je da će neki od najbogatijih ljudi u zemlji nastaviti primati milijune funti potpore od poreznih obveznika kroz poljoprivredne subvencije.
George Monbiot u "Guardianu" opisuje kako korporacije po cijelom svijetu kao metodu zastrašivanja aktivista sve češće koriste strateške tužbe protiv sudjelovanja javnosti. "Ali možda ih još na Zemlji čeka pakao svoje vrste. Zove se efekt Streisand.“
Ne mrze oni Bosnu nego ih jednostavno nije briga - što je u stvarnosti mnogo gore. Najvećem svjetskom proizvođaču željeza, kao i svakom drugom kapitalističkom poduzetničkom projektu, stalo je do jeftinih resursa, jeftine radne snage i izostanka pravnih obaveza. Zato, Bosna.
Glad i neuhranjenost je stvorio čovjek. One su ukorijenjene u dizajnu industrijskog kemikaliziranog modela poljoprivrede. Ali baš kao što je dizajn stvorio glad, zdrava i hranjiva hrana za sve također može biti dizajnirana kroz demokraciju hrane.
